Jedna lepa aprilska noć u Beogradu, kako to kaže sama Amira Medunjanin, „bosanska Bili Holidej“, najvrsnija interpretatorka tradicionalne bosanske sevdalinke u današnjici, mogla bi da se dogodi svima koji večeras budu prisustvovali nastupu ove izuzetne umetnice i njenog ansambla u Velikoj dvorani Kolarčeve zadužbine u organizaciji Jugokoncerta. A njen ansambl ovom prilikom poseban je van svake sumnje – imena Bojana Zulfikarpašića (klavir), Nenada Vasilića (kontrabas) i Bašara Kalifea (perkusije) zvone svojom umetničkom naročitošću i sama, dok je činjenica da svi zajedno promovišu aktuelni Amirin album „Amulette“, privlačna za sebe.

Da li biste mogli da objasnite pojmove sevdaha i sevdalinke onako kako ih vi lično osećate i razumete, i kako ih doživljavaju ljudi rođeni u Bosni?

– Meni je ljubav uvijek bila na prvom mjestu, i ne bi valjalo da je drugačije. Pažnja prema ljudima koji te okružuju je također važna. Ako sam u mogućnosti da im učinim život lagodnijim ili ljepšim sa nekom gestom ili iskazivanjem svojih emocija u pozitivnom ozračju, ja sam uvijek za tu opciju. Sevdalinka je za mene intiman svijet, i vjerujte mi na riječ, mnogo se lakše diše. Pjesme o ljubavi, čežnji, radosti, o prolaznosti života, čak i o samoći napisane na takav arhaičan način barem meni su mnogo lakše za prihvatiti i razumjeti od nekih modernih instant opservacija ili analiza. A možda sam samo rođena u pogrešno vrijeme. Ko će znati.

Što se tiče Bosanaca i Hercegovaca, situacija je slična kao i u mom slučaju. Pazite, sevdalinka ne predstavlja neki popularan muzički žanr. To nema veze sa ovom današnjom estradom, a opet ljudi na svakom derneku zapjevaju sevdalinke, ali onda kada stvarno osjete potrebu da ispune svoju dušu. I onda je svima nekako lakše. Nešto poput terapije bez medicinskog nadzora.

Kako ste vi naučili pevanje i da li ste uvek bili naklonjeni izvođenju sevdalinke ili su i neki drugi žanrovi u početku zaokupljali vašu pažnju?

– Odrastala sam u vrijeme kada je sevdalinka bila na vrhuncu popularnosti. Na sarajevskom radiju su stalno vrtili pjesme koje su izvodili interpretatori sevdalinke poput Nade Mamule, Himze Polovine, Silvane Armenulić, Joze Penave, Ksenije Cicvarić, Muhameda Mešanovića, Emine Zečaj, Safeta Isovića i drugih. Ja ništa drugo i nisam htjela slušati. Ali jedan od najradosnijih trenutaka u mom ranom djetinjstvu je bio kada je tata kupio gramofon sa ugrađenim zvučnikom. Sjećam se da je imao stakleni poklopac i da je zvuk koji je izlazio iz tih zvučnika bio mono, ali to je toliko dobro bilo da sam ja bila presretna. Moram reći da mi često nedostaje taj zvuk i pucketanje kada igla prelazi preko vinila. Tada su bile popularne tzv. singlice i sjećam se da je to bio ritual kada dobijem neku novu singlicu. I zaista, male stvari čine čovjeka sretnim. Tako sam i počela pjevati, odnosno to su bili moji prvi pokušaji, iako moram priznati da uopšte nisam razumjela stihove pjesama, ali ta me muzika toliko opčinila da jednostavno nije bilo druge.

Koliku odgovornost mlad pevač oseća pred svim prethodnim velikanima interpretacije i šta je ono što lično donosi u nastavljanje ove bogate tradicije, rečju, koliko možete da budete slobodni u tumačenju?

– Mislim da su doajeni sevdalinke koje sam prethodno navela nedodirljivi i mislim da se nova generacija ne može porediti s njima. Ova generacija je potpuno drugačija. Nekako su otvoreniji, spremni na koketiranje sa drugim žanrovima i mislim da nemaju taj teret odgovornosti. Odrastali su i žive u drugom okruženju, u drugom sistemu vrijednosti. Sad, sve ovisi o njima koliko slobode sebi dozvole i koliko daleko žele da idu. U svakom slučaju, na svojim koncertima privlače mlađu publiku, što je meni izuzetno drago, prvenstveno zbog činjenice da smo bombardovani treš proizvodima koji ne vode ničemu.

Vaši saradnici na beogradskom koncertu i sami su vrsni umetnici na svojim instrumentima – kako ste sastavili ovaj ansambl?

– U životu ne možete sve planirati, a nekada je i neophodno spustiti ručnu i vidjeti u kom smjeru možeš otići. Kompletna priča o Amulette projektu počela je slučajnom saradnjom sa Bojanom Zulfikarpašićem u aprilu 2009. godine. S obzirom da sam snimila prvi studijski album koji se naslanjao na izvorni način izvođenja, pa onda drugi koji je bio eksperiment sa klasičnom harmonikom, željela sam da naredni nosač zvuka bude potpuno drugačiji od prva dva. Tu mi je Bojan puno pomogao, uradio većinu aranžmana i zaista maestralno odsvirao cijelu ploču. S Nenadom Vasilićem na kontrabasu, Vlatkom Stefanovskim na gitari, Bachar Khalifeom na udaraljkama i Kim Burton na harmonici, album „Amulette“ je otišao u smjeru u kojem sam i sama željela ići, a da to nisam znala.

Ventil za opuštanje

– S obzirom na to da je sevdalinka muzičko poetska forma koja je nastajala u vrijeme kada su žene provodile najviše vremena unutar četiri zida i nisu imale priliku obogatiti svoj život na neki drugi način, pjevanje pjesama sigurno je predstavljalo dobar ventil za opuštanje. Nije da žene nisu imale drugog posla, ali morate razumjeti da su muškarci uvijek bili negdje drugdje ili na putu ili u ratu, a život ide bez pardona. Sva nagomilana osjećanja koja su se budila u njima morala su nekako biti artikulisana. Što se mene tiče, ja sam uvijek za suhi glas, nekako sam najbliža tom izvornom koloritnom svijetu sevdalinke. Mada je meni izuzetno lijepo kada uz glas ide i kucanje u saz, kao pratnja. Moram reći da je saz bio instrument koji je mnogo utjecao na razvoj sevdalinke. Potom je došla harmonika krajem devetnaestog vijeka, ali mišljenja sam da je harmonika instrument kojem treba posebna pažnja kada je u pitanju sevdalinka.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari