Dmitrij Prigov, pjesnik koji je zamislio nebeskog policajca

„I jednom je pod okriljem mraka na Crvenom trgu, punom željeza i oklopa, prelazeći iz ruke u ruku, po ramenima generala i maršala prošao otvoreni lijes s ukočenim, mirnim Staljinom, koji nije ispustio ni najmanji zvuk niti je pokazao ikakav vidljiv otpor. Bio je, kao i uvijek, miran i grub. Oni koji su ga nosili i osjećali veliku napetost nekoliko puta su se spotaknuli i uzvrpoljili, zamalo im je opao teret na skliski kamen zamrloga Crvenog trga. Vele da su zamalo svi oni u najnovije vrijeme poumirali na najstrašniji način.

Jednome od njih snažna ptica probila je oko sve do posljednje stijenke lubanje. Drugi si je, pijan, iz tko zna kojeg razloga počeo gurati u usta lopticu za tenis od koje se ugušio razjapljenih usta. Treći je, kopajući vrt, iznenada nespretno zamahnuo štihačom, i to tako nezgodno, da si je prerezao vratnu arteriju. U blizini, na nesreću, nikoga nije bilo da mu pomogne ili pozove ‘hitnu pomoć’. Četvrtom je ušla u uho nekakvo odvratno kukcoliko stvorenje i tamo doslovce sve izjelo. Petoga je u snu ugrizao njegov vlastiti cucak – očito se zabunio u snu. I tako su svi oni skončali.
No sam generalissimus sačuvao je mir. Plovio je valovima ravnodušnog oceana.“

Ovog Prigova, prevedenog kao u zanosu ludosti, dugujemo biblioteci Na tragu klasika, i mračnoj, ubitačnoj karlovačkoj ruskoj vili Ireni Lukšić. Kasnije će, u jednoj u nizu svojih ruskih knjiga, koje objavljuje zadnjih godina, u „Potemkinovom selu“, „antologiji kraće ruske proze (post)perestrojke“, Ivana Peruško objaviti i genijalnih „20 priča o Staljinu“, jedan od onih šašavo-naruganih proznih komada zbog kojih čovjek čuva zdravlje samo da bi mogao čitati… I onda dođavola, zašto niste telefonirali u Karlovac, zašto niste zvali na Filozofski fakultet i zašto ne upitaste tko je taj, mater mu jebem, Dmitrij Prigov? Kako vas nije zanimalo zbog koga se pred očima Vladimira Vladimiroviča Putina i njegova pokislog gostovlja prekida najvažnija utakmica u svekolikoj hrvatskoj povijesti, važnija i od one koju je Zrínyi Miklós na polju mohačkom vodio i isto tako izgubio protiv premoćnih otomanskih trupa?

Dan nakon što je Hrvatska na penale dobila Rusiju prolazio sam s Jusufom Hadžifejzovićem od objekta do objekta, od slike do slike, od skulpture do skulpture, postavom galerije Charlama u Sarajevu. Tamo je, u kontekstu i konceptu jednoga širokog svijeta sklopljenog u tijesnom mraku Skenderije, i rad Dmitrija Prigova. Otiđite, da vam ga Jusuf pokaže. O kako je lijepo, kako je dobro biti to dijete u snu, na koje pazi nebeski policajac! O kako je velika i lijepa zemlja Rusija, u pedeset i drugoj minuti finalne utakmice Svjetskog prvenstva u nogometu, godine 2018!

Jutarnji list