Povlačenje koje (ne) košta Ameriku 1Foto: EPA-EFE/HEDAYATULLAH AMID

Mnoge administracije koje su najavljivale nove američke pobede na svetskoj sceni, trijumfalistički su koristile krilaticu America is Back / Amerika se vraća.

Sada je tom lozinkom Edvard Snouden kratko prokomentarisao američko napuštanje Avganistana, ali u sasvim suprotnom značenju – kao haotični povratak, ako ne i bekstvo Amerikanaca iz Avganistana, koji je poslednjih pola veka bio indikator globalnih promena, pa sada nema razloga da se i ovom prilikom drugačije gleda na situaciju. Okolnosti su, međutim, nove, a promene uočljivije.

Najvažnije pitanje je kako će i u kom pravcu krenuti islamski radikalizam kad jedna njegova forma bude formalno na vlasti u Avganistanu. Kako se on bude ponašao u Avganistanu, verovatno je da će taj obrazac da sledi i u drugim regionima kao što je to bio slučaj prethodnih pola veka.

Američkim povlačenjem iz Avganistana, baš uoči 20. godišnjice 11. septembra i napada na Svetski trgovinski centar u Njujorku i Pentagon u Vašingtonu, okončavaju se decenije američkog intervencionizma. Amerika samo nastavlja politiku povlačenja koju je započeo Obama, produžio Tramp, a ona se sada okončava s Bajdenovom administracijom. Kao što je Džordž Kenan rekao na kongresnom saslušanju 1966, obrazlažući svoje protivljenje vijetnamskom ratu, „više poštovanja u ovom svetu može se postići odlučnim i hrabrim odustajanjem od pogrešnih poteza, nego najtvrdoglavijom težnjom ka ekstravagantnim ili neperspektivnim ciljevima“, odustajanje od daljeg američkog učešća u najdugotrajnijem ratu, ishod je shvatanja da Amerika nema ni razloga, ni istinskih motiva da dalje istrajava na njemu.

Sve manje zemalja na koje će Amerika obraćati pažnju

Ameriku povlačenje ne košta ništa, ali košta ostajanje u Avganistanu i drugim konfliktnim regionima. To ne znači da će se Amerika povući sa svake tačke na Zemljinoj kugli, ali će biti sve manje zemalja na koje će Amerika obraćati pažnju, uz smanjivanje globalnih odgovornosti.

Američko povlačenje iz Avganistana nije trijumfalan povratak, ali daleko je od nekontrolisanog i neplanskog postupanja. U SAD, naravno, na prvi pogled dominira razočaranje zbog „nedostojanstvenog bekstva“ svetskog lidera iz avganistanskih gudura. Čini se da su Amerikanci podvili rep kao i prethodne imperije, Velika Britanija i Sovjetski Savez. Talibansko uspostavljanje kontrole u Avganistanu, ocenjuje se, predstavlja višestruki politički, obaveštajni, vojni i diplomatski neuspeh, kao i neuspeh u naporima u izgradnji avganistanskih institucija.

Ključni segment američke strategije, stvaranje snažne avganistanske vojske koja bi mogla da deluje samostalno i nezavisno, raspao se pred očima celog sveta. Izgradnja avganistanskog bezbednosnog aparata bio je jedan od ključnih delova strategije Obamine administracije, koja je nastojala da pronađe način da joj preda poslove bezbednosti i ode, pre skoro deceniju. Ovi napori su proizveli armiju po uzoru na vojsku Sjedinjenih Država, avganistansku instituciju koja je trebalo da nadživi američki rat. Ali, čini se da su se predaje događale onoliko brzo koliko talibani mogu putovati.

Avganistanske snage bezbednosti uzmakle su u više od 15 gradova pod pritiskom talibanskih napada koji su počeli u maju. Brza ofanziva rezultirala je masovnim predajama, zarobljenim helikopterima i milionima dolara vredne američke opreme koja je ubrzo počela da paradira na video zapisima talibanskih mobilnih telefona. Do ove implozije došlo je uprkos tome što su Sjedinjene Države tokom dve decenije uložile više od 83 milijarde dolara u oružje, opremu i obuku snaga bezbednosti Avganistana. Nominalno daleko brojnije i nadmoćnije snage od 300.000 vojnika, zapravo su u stvarnosti pale tek na jednu šestinu od oko 50.000 neredovno snabdevanih municijom i hranom, koji su veoma brzo položili oružje. Ponovljena uveravanja predsednika Bajdena, čak i dok su talibani prodirali kroz provincije Kandahar, Gazni, Laghman, Logar i Paktia, poslužili su samo da dodatno potkopaju pristup administracije i pokažu da je opasno van kontakta s događajima koji su bili u toku na terenu.

Bajden shvatio šta je moguće, a šta nije

Američki predsednik Bajden prekinuo je odmor da bi javno izneo svoju strategiju u Avganistanu. On ima jasnu logiku: SAD nisu želele dalji rat u Avganistanu, a „izgradnja države“ nikad nije bila američka strategija. Amerikanci za sebe kažu da nisu imperija i da nemaju imperijalni osećaj da vladaju nad drugim narodima. Bajden je naglasio da je „shvatio šta je mogućno, a šta nije“, a da to svakako nije „beskonačni sukob“ u kome učestvuje Amerika, na radost svojih supranika, Kine i Rusije. „Kina i Rusija ne bi hteli ništa više nego da i dalje trošimo milijarde u Avganistanu“, poručio je Bajden.

Još jedno očigledno pitanje je šta će Sjedinjene Države učiniti u trenutku kad Talibani ponovo kontrolišu Avganistan, što izaziva zabrinutost da će verovatno pružiti utočište transnacionalnim džihadističkim grupama poput Al Kaide. Na brifingu upućenom grupi američkih senatora tokom vikenda, predsedavajući združenog generalštaba, general Mark Mili primetio je da bi terorističke grupe poput Al Kaide i Islamske države mogle da uspostave svoje mreže u Avganistanu mnogo ranije nego što se očekivalo. Čini se da je Bajdenova administracija zatečena brzim uspehom talibana u Avganistanu, nespremna na to koliko je brzo ta militantna grupa zauzela velike gradove širom zemlje. U svojoj izjavi, Bajden je naglasio da je sprečavanje još jednog terorističkog napada na američkom tlu sveobuhvatni nacionalni interes Sjedinjenih Država u vezi sa Avganistanom. Nasuprot ovome, mnogi analitičari veruju da povlačenje američkih trupa i talibansko ovladavanje zemljom, čini napad znatno verovatnijim.

Položaj talibana veoma je delikatan na međunarodnom planu. Njih su kao teroriste označili ne samo SAD, već gotovo sve zapadne države i Rusija, kao i Savet bezbednosti UN, koji može da se predomisli samo u slučaju konsenzusa pet stalnih članica. Ali, čak i ako u njihovoj spoljnoj politici prevlada pragmatičan, do tačke cinizma, realizam, zapadnim zemljama će biti izuzetno teško da rehabilituju talibane zbog javnog mnjenja koje zahteva poštovanje prava žena i njihove stvarne ravnopravnosti. Zbog toga će postojati nejasnoće – odnosi sa režimom de facto, ali ne i de jure. Svi sadašnji odnosi koji se grade s talibanskim vlastima, samo su prilagođavanje iznenadno izmenjenoj situaciji na terenu pa mogu da izgledaju mnogo bliži i više prijateljski nego što stvarno jesu. Ali, prava pitanja tek dolaze na dnevni red.

Danas talibansko rukovodstvo izražava svoju želju da preuzme državu i ne smeta svojim susedima. Obećavaju se prava ženama, mogućnost da uče i rade, „u skladu sa šerijatom“. Istorija talibana, međutim, ne nudi mnogo osnova da se poveruje da će budućnost Avganistana biti svetla i mirna. Radikalni revolucionari sa svojom ortodoksnom i dogmatskom ideologijom pokornosti i kažnjavanja verovatno se neće magično pretvoriti u sekularne šampione.

Ono što je važno imati na umu – Avganistan je izuzetno opasna tačka koja može da razori celu Centralnu Aziju. Rusko ministarstvo spoljnih poslova kaže da veruje garancijama Pekinga da Talibani neće krenuti na sever i da ne predstavljaju pretnju Rusiji, pri čemu se ističe da je globalni zadatak talibana u narednim godinama oživljavanje infrastrukture kineskim i turskim novcem.

Avganistanski faktor stvorio je novi format situacije, mnogo komplikovaniji i opasniji nego što je to bio ranije. Avganistan može da postane Sirija 2.0 i mora se živeti u ovoj stvarnosti, a ne sanjati o velikom prijateljstvu sa bivšim ekstremistima.

Sami talibani, međutim, nisu homogeni, iako njihovo jezgro čine paštunska plemena kojih je oko 60. Severna plemena Avganistana – etnički Uzbekistanci, Tadžikistanci, Hazari – svih prethodnih godina takođe su učestvovali u ratu. Stanovništvo Avganistana skoro ne zna šta je mir, tamo su se svi borili protiv svakoga. Zemlja takođe ima pogodan geopolitički položaj u Evroaziji. I sada će se aktivno koristiti njegov politički pejzaž. Mnogo zavisi od toga koja će od velikih globalnih i regionalnih zemalja da pronađe zajednički jezik sa talibanima, koji su često funkcionisali kao plaćenici kojima nije moglo da se upravlja. Ako se Kinezi dogovore, onda će problemi da počnu u Indiji. Ako to budu Amerikanci, onda će problemi početi u Kini i Centralnoj Aziji. Britanci će moći da sarađuju s talibanima zahvaljujući svom snažnom uticaju, prvenstveno u Pakistanu, a zatim i u Turskoj.

Bolje talibani nego Gani

Svoju komunikaciju s talibanima imaju i Moskva i Peking, koji su već započeli svoju akciju šarmiranja talibana. Ruska diplomatija sada čini sve da učvrsti ranije izgrađene odnose sa njima. Čak i pre početka velike talibanske ofanzive, Rusija je okrivila vladu za neuspeh u razgovorima i uzdržala se od kritike talibana. Ruski predstavnici sada na svaki mogući način ističu umerenost i razumnost talibana, delujući kao neka vrsta njihovih portparola u javnosti.

Ruski ambasador u Kabulu Dimitrij Žirnov izjavio je da su, prema prvim danima talibanske kontrole nad Kabulom, „utisci dobri“. „Situacija u Kabulu je sada bolja nego što je bila za vreme Ašrafa Ganija. Odnosno, pod talibanskim teroristima je bolje nego pod Ganijem“, zaključio je svoje mišljenje ruski diplomata koje se svodi na maksimu Bolje talibani nego Gani“. Kinezi su preko svojih državnih medija uporedili, s naglašenim cinizom, „inauguracije“ američkog predsednika u Vašingtonu i Talibana u Kabulu. Urednik magazina Global tajms Hu Ksijin naveo je da je „prenos vlasti“ u Avganistanu bio lakši nego u slučaju američkog predsednika, upoređujući januarske nerede na Kapitolu sa talibanskim zauzimanjem Kabula.

Ali, tu stvari još nisu gotove. Posle ostavke na položaj predsednika Ašrafa Ganija, njegov potpredsednik Saleh proglasio je sebe legalnim „vršiocem dužnosti predsednika Avganistana“. Bivši predsednik Hamid Karzai, koji vodi Savet za mir, takođe stvara svoju vladu u koju uključuje i ratnike-veterane, poput Hekmatjara, pa oblikovanje vlasti u Avganistanu ni iz daleko nije okončano. Ukoliko ono ne uspe, novi građanski rat je već pred vratima. A to znači povratak starog i opasnog Avganistana.

Krajem jula, kad se po svemu sudeći naslućivao kakav će nešto kanije biti rasplet u Avganistanu, kineski ministar spoljnih poslova Vang Ji primio je delegaciju talibana koju je predvodio zvanični broj 2 Abdul Gani Baradar. On je tom prilikom saopštio da talibani „nikome neće dozvoliti korišćenje avganistanskog tla protiv Kine“, s kojom Avganistan ima samo 70 kilometara granice, koja je, uzgred, veoma osetljiva.

Centralna Azija je još osetljivija. U redovima oružanih formacija ima mnogo etničkih Tadžika i Uzbeka, koji nisu protiv stvaranja svojih teoloških država u svojim istorijskim domovinama. Osim toga, lideri tadžikistanske opozicije, koji su prošli kroz ratove, kriju se u Avganistanu. Postoje i ljudi poput komandanta specijalnih snaga Ministarstva unutrašnjih poslova Tadžikistana Gulmuroda Halimova, koji je pre nekoliko godina otputovao u Siriju i obećao da će se vratiti u svoju domovinu kako bi se borio protiv režima Emomalija Rahmona. Dodajmo ovome nekoliko hiljada iskusnih i obučenih džihadista iz Sirije koji su se prošle godine vratili u Avganistan.

Granični sukobi između Kirgistana i Tadžikistana, koji su se dogodili krajem aprila ove godine, mogu se smatrati probom destruktivnog scenarija koji se priprema. Na strani Tadžikistana, prema uvidu posmatrača, u neprijateljstvima su učestvovali mnogi avganistanski mudžahedini. Avganistanski mudžahedini, prerušeni u lokalno stanovništvo, bili su u stanju da sprovedu izviđanje i u praksi prouče taktiku oružanih snaga Kirgistana i procene stepen borbene gotovosti.

Situacija sa talibanima je sada jedinstvena, jer imaju mogućnosti za mnogo pravaca delovanja. Postoji i ogromna potražnja svetskih faktora za njima kao stvarnom silom, sposobnom ne samo da nešto objavi, nego da to stvarno reši. U svakom slučaju, talibani sad imaju šansu da odlučujuće skroje regionalnu mapu i ponude svoje usluge zainteresovanim zemljama. Na kraju krajeva, rat nije postao čak ni njihov zanat, već sam njihov život. Kao rezultat svega dobijamo, u zamenu za sredstva, finansijsku podršku ili ideje za izgradnju svetskog kalifata, a talibani se mogu kretati u bilo kom smeru i iz bilo kog razloga.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari