Da li smo zaboravili kako izgleda dosada? Život u eri konstantnih informacija 1Foto: Freepik

Sedim u čekaonici. Pregled je zakazan za deset minuta, možda petnaest. Ruka automatski kreće ka džepu. Telefon je već u dlanu pre nego što sam uopšte odlučila da ga uzmem. Skrolujem, čitam, proveravam. Ništa posebno ne tražim. Samo punim prazninu koju više ne umem da podnesem.

Kada ste poslednji put samo sedeli? Bez ekrana, bez knjige, bez razgovora. Samo vi i vaše misli, u tišini koja nije ispunjena ničim. Verovatno se ne sećate. Ni ja
se ne sećam.

Glad koja se hrani sobom

Informacije su postale hrana za mozak koja ne zasićuje. Što više konzumiramo, više smo gladni. Proverimo najvažnije vesti dana ujutru, pa ponovo pre ručka, pa opet popodne. Ne zato što očekujemo da se svet promenio u ta tri sata. Proverimo zato što ne znamo da ne proverimo.

Nekada su vesti dolazile u određeno vreme. Jutarnji list, večernji dnevnik, radio u podne. Između toga, život. Razgovori koji nisu počinjali sa „jesi li video šta se desilo“. Šetnje tokom kojih je jedina informacija bila da je nebo oblačno i da će možda padati kiša.
Danas je svaki trenutak potencijalni trenutak za novu informaciju. I taj potencijal nas drži u stanju stalne pripravnosti. Kao da čekamo nešto važno, a ne znamo šta.

Anksioznost znanja

Postoji posebna vrsta nemira koja dolazi sa stalnim pristupom informacijama. Znamo previše o stvarima na koje ne možemo uticati. Pratimo krizne situacije u zemljama u koje nikada nećemo otići. Čitamo o bolestima koje verovatno nikada nećemo imati. Zabrinjavamo se za ekonomije koje ne razumemo.
Ovo nije kritika informisanosti. Informisanost je dragocena. Ali postoji razlika između informisanosti i opsednutosti. Između praćenja dešavanja i utapanja u njima.

Naše bake su znale ono što se tiče njihovog sela, njihovog grada, možda njihove zemlje. I to je bilo dovoljno. Danas znamo sve o svemu i ništa nas ne zadovoljava. Jer uvek postoji još nešto što nismo pročitali, još jedna perspektiva koju nismo čuli, još jedan izvor koji nismo proverili.

Vreme kao večita tema

Zanimljivo je koliko često proveravamo vremensku prognozu. Više puta dnevno, ponekad. Kao da će se promeniti u narednih sat vremena. Kao da ne možemo jednostavno pogledati kroz prozor.

A opet, ima nečeg utešnog u vremenskoj prognozi. To je informacija koja je konkretna, lokalna, primenljiva. Sutra će padati kiša – to znači nešto za moj dan. Za razliku od većine vesti koje konzumiram, vremenska prognoza zapravo utiče na moje odluke.
Možda zato toliko volimo da pričamo o vremenu. U svetu apstraktnih informacija, vreme je nešto što svi delimo, svi osećamo, svi razumemo. Nije političko, nije kontroverzno, nije iscrpljujuće. Samo jeste.

Dosada kao izgubljeni resurs

Dosada je nekada bila prostor u kojem se rađala kreativnost. Kada nismo imali šta da radimo, morali smo da smislimo šta da radimo. Deca su izmišljala igre, odrasli su maštali, svi su ponekad jednostavno gledali u nebo i puštali mislima da lutaju.
Danas dosadu tretiramo kao neprijatelja. Čim se pojavi, ubijamo je najbližim ekranom. Čekamo u redu – telefon. Vozimo se autobusom – telefon. Ne možemo da zaspimo – telefon. Svaki mikro-trenutak praznine mora biti ispunjen.

Ali u toj praznini se dešavalo nešto važno. Mozak je procesuirao, povezivao, odmaran. Ideje su imale prostor da se pojave. Danas im taj prostor krademo, pa se čudimo zašto smo iscrpljeni iako ništa fizički nismo uradili.

Ritual jutarnjeg pregleda

Da li smo zaboravili kako izgleda dosada? Život u eri konstantnih informacija 2
Foto: Freepik

Nekada je jutro počinjalo drugačije. Kafa, možda novine, pogled kroz prozor. Polako ulaženje u dan. Danas mnogi od nas otvaraju oči i pre nego što ustanu iz kreveta proveravaju telefon. Pregled notifikacija, skok na vijesti online, nekoliko skrolova kroz društvene mreže.

I pre nego što smo ustali, već smo opterećeni. Već znamo za tragediju na drugom kraju sveta, za izjavu političara koja nas je naljutila, za uspeh poznanika koji je objavio savršenu fotografiju savršenog života. Dan još nije počeo, a mi smo već umorni.

Nisam sigurna da je rešenje potpuno isključenje. Živimo u svetu koji zahteva informisanost. Ali možda postoji sredina. Jutro bez ekrana, barem prvih pola sata. Šetnja bez slušalica. Čekanje bez skrolovanja. Male doze dosade, kao vakcina protiv preopterećenja.

Učenje novog ritma

Prošle nedelje sam probala nešto drugačije. Ostavila sam telefon u drugoj sobi i sela na terasu. Bez ičega. Samo ja i popodnevno sunce.

Prvih pet minuta je bilo neugodno. Ruke su tražile nešto da rade, misli su skakale. Trebalo bi da proverim… Ne, ne bi trebalo.

Posle desetak minuta, nešto se smirilo. Primetila sam kako komšijin pas juri golubove. Čula sam razgovor sa ulice, nešto o utakmici i o nečijoj ćerki koja se udaje. Setila sam se nečega što sam davno htela da uradim i zaboravila.

Nije bilo spektakularno prosvetljenje. Ali je bilo tiho, i mirno, i nekako potpuno. Kao da sam posle dugo vremena zapravo bila tu gde jesam, umesto u hiljadu različitih mesta kroz ekran.

Informacija i život

Vesti nisu neprijatelj. Informisanost nije bolest. Problem nije u dostupnosti, već u našem odnosu prema njoj. U nesposobnosti da kažemo – dovoljno je. Znam dovoljno za danas. Svet može da sačeka dok popijem kafu.

Dosada nije praznina koju treba ispuniti. Dosada je prostor koji treba sačuvati. Za misli koje dolaze samo kada im damo vreme. Za ideje koje se rađaju u tišini. Za nas same, bez filtera, bez skrolovanja, bez stalnog primanja.

Možda je vreme da ponovo naučimo da se dosađujemo. Ne kao kazna, već kao izbor. Kao mali luksuz u svetu koji nas ubeđuje da svaki sekund mora biti produktivan, informativan, ispunjen.

Telefon je i dalje u džepu. Ali ponekad, sve češće, tamo i ostaje.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari