Demokratiju smo prihvatili kao poželjnu ideologiju

U vašem istraživanju ste opservirali uglavnom postjugoslovenski prostor?

– Uz razlike i varijacije – Srbija, Hrvatska i Bosna su nekako u istom loncu. Ali i za ostale postsocijalističke zemlje – Poljsku, Češku, Mađarsku važi isto. Češka je imala prije Drugog svjetskog rata demokratsku tradiciju, samo je ta tradicija bila za pedeset godina uveliko poništena. Mi smo živjeli pod režimom na koji smo možda imali puno manje razloga da se žalimo. Taj režim se ipak nije u sve pleo. Ali jedna stvar mu je bila zajednička sa svim drugim socijalističkim režimima. Nije dopuštao nikakvu autonomnu političku inicijativu. Nije dopuštao da se razvije nikakva autonomna politička snaga koja ne bi bila pod rukovodstvom Partije. To nije imalo veze sa ideologijom, sa autoritarizmom kako ga definira Orvel. To je imalo veze sa pragmatičnim proizvođenjem odnosa u kojima je vladajuća snaga jedina društvena snaga.

Da li se takvo stanje može jednostavno nazvati – diktatura?

– Američko-poljski politikolog Rafal Pankovski za to stanje lijepo kaže: „Diktaturu ne ugrožava odsustvo legitimnosti, nego prisustvo opozicije“. Ako imaš konkurenta, nisi apsolutna vlast. A „socijalizam“ (nije to bio socijalizam, ali se tako nazivao) je dobrim dijelom počivao upravo na tome da se ljudi ne usude da im uopće padne na pamet neka alternativa, a još ponajmanje da se oko nje organiziraju da je provedu.

Mislite da jugoslovenski model samoupravnog socijalizma tu ništa nije menjao na suštini stvari?

– Mi smo imali visok stupanj tržišne autonomije poduzeća, ali je na jedan neformalan način, van formalnog sistema, Partija bila sveprisutna.

Kada je urušavanjem, a ne pobjedom snažnije alternative, srušen takav režim – šta imamo? Imamo formalni demokratski poredak koji je usvojen iz konformizma, usvojen kao poželjna ideologija, kao preuzimanje modela koji dobro funkcionira u zemljama koje su nam bile nekakav poželjan okvir – zemlje Zapadne Evrope i Severne Amerike. Imamo usvojen poredak koji se zove vladavina prava, ali je usvojen na formalnom nivou. U tom smislu, čak ponekad i vrlo dobro usvojen. Sve te institucije i zakoni su urađeni kako treba…

Kako onda život ide mimo njih?

– Ne, života tu nema. Vladavina prava je odnos ravnoteže. To nije da neko donese propise i onda mlati batinom ako ih se ne držiš. Vladavina prava je kad i onaj koji je donio te propise sam mora da im se povinuje. Kad je garantirana sloboda, onda imamo vladavinu prava. Autonomija može biti ograničena jer u društvu živimo sa drugima i moramo se međusobno podnositi. To je jedan odnos protuteže gdje državni aparat ima granice. Naprosto je društvo dovoljno jako da u jednom trenutku reagira takvim nezadovoljstvom, takvim protivljenjem da državu vrati gdje joj je mjesto

Kakvo društvo je ovde stajalo kao protivteža državi?

– Nikakvo. Društva nema u totalitarizmu. Kao što nas sada uči bosanski primjer, ne može se imati u isto vrijeme protektorat i demokratija. I onda ispada da nemaju ništa – ni odgovoran protektorat, a od demokratije imaju cirkus. Kako možemo demokracijom zvati nešto gdje postoji politička elita koja kontrolira i ekonomske resurse i druge stvari, gdje partije nisu legitimirane kao eksponenti nekih autonomno formiranih društvenih interesa, nego frakcije te političke elita igraju igre među sobom. A društvo je i dalje pretežno jedna gomila desperadosa koji više brinu brigu da li će im država omogućiti da vode neki privatan posao ili će ih ugušiti. Ljudi čekaju da li će milošću države dobiti neku potporu, sredstvo da ne crknu od gladi, ili neće. Čak i krupni poslodavci imaju teške političke dugove zato što su uopće uspjeli da postanu poslodavci i ne čine nikakvu protutežu toj državi.

Kako nastaje ova deformacija?

– Džon Kin je upotrebio metaforu koja izražava to stanje. Cijela igra se trebala sastojati u tri jednačine: demokracija kao odnos naroda i države; vladavina prava kao odnos slobode i vlasti; i tržišna privreda kao odnos slobodnog kapitala i privatnog vlasništva i nekog državnog općeg okvira. Imamo tri jednačine u kojima svakoj nedostaje jedna strana. Demokracija ima državu, ako ta država siromaši, nema narod; vladavina prava ima državu, ali nema autonomno društvo; privatizacija je, isto tako, imala s jedne strane državno vlasništvo od kojeg je krenula, ali nije imala privatni kapital koji bi to preuzeo. Imala je nekakve gologuzane koji nisu bili ništa, ali su bili dobro politički kotirani pa su preuzeli resurse i sada su oni nezavisni kapitalisti? Ma nije moguće! Politički legitimitet i politička podrška nisu stvarani tako da politički akteri prezentiraju neke interese u društvu, nego je stvarana političkom mobilizacijom na etnonacionalističkom principu, gdje su ljudi kao krdo, kao masa bili mobilizirani kao sljedbenici, a ne kao demos unutar jedne demokratske konstrukcije društva.

Šta se dogodilo sa građanskim inicijativama koje su krenule početkom devedesetih pa i krajem osamdesetih a pretvorile su se velikim delom u mrvice autoritarnosti?

– Kako ko. Nisu sve. Organizacije koje su se pokrenule u pojedinim postjugoslovenskim republikama kao reakcija na rat, kao što su Centar za antiratnu akciju u Beogradu i Antiratna kampanja u Hrvatskoj, bile su rasadišta novih inicijativa. Ali, sve se te inicijative događaju zapravo kao silan angažman grupa ljudi koje maksimalno broje po nekoliko stotina. To nije civilno društvo. To su neki otoci, oaze. Ne možete imati civilno društvo ako nemate građansko društvo.

Legitimna autoritarna vlast

– Od nelegitimne autoritarne vlasti ima nešto gore, a to je legitimna autoritarna vlast. Dobili smo legitimirane autoritarne vlasti sa demokratskim okvirom. Zato i dan danas pokušavamo da utvrdimo kako se ta demokracija može dograditi, pitamo se kako da profunkcionira. Meni drag hrvatski političar često kaže: Treba da profunkcionira pravna država. Ali, pravna država koja ne funkcionira nije pravna država. To je nešto drugo, neki balans moći. Dakle, krećemo od potpuno manjkavih pretpostavki, što bi Kant rekao „muzemo jarca“. Nije riječ o tome da se pravno, institucionalno, kako god, dotjera taj sistem, nego je stvar u tome da on dobije protutežu.