ĐINĐIĆ: Nikada se ne predaj. Ako kreneš u preticanje, dodaj gas

Kojim god da putem pođeš, doći ćeš ubrzo do zatvorenih vrata. „A kad bi se vrata percepcije pročistila, čovjeku bi se ukazalo sve kako jest, beskonačno“, najčuveniji je stih Williama Blakea, koji najbolje opisuje topografiju ovog srpskog političkog labirinta, koji nisu do kraja svladali ni najupućeniji, čak ni sami protagonisti tih događaja…

Kao kriminalistički misterij, stvar je zapletena, a opet providna. Milijun nepotrebnih činjenica što ih je u javnost istisnula tablodna štampa, kao i minuciozni pravni postupak koji se vodio na Specijalnom sudu u procesu KP 5/03 dokumentiranom u knjizi tiskanoj u tri toma, evociraju atmosferu, a ne objašnjavaju uzroke, niti govore o posljedicama. Pa ipak je fascinantno da o tom najuzbudljivijem događaju iz novije srpske povijesti, tako precizno rekonstriranom, nitko nije snimio politički film, barem jedan crno-bijeli kvazidokumentarac na „umkeru“, ili neku eliptičnu psihodramu u bojama, eksponiranu onako fasbinderovski, s krupnim zrnom kao da se snima šesnajsticom… Trauma je previše velika. No, gdje je srpski Francesco Rosi („Slučaj Mattei“), gdje Elio Petri („Istraga nad besprijekornim građaninom“) ili Costa Gavras („Z“)? Scenarij ne moraš ni pisati, imaš stenogram sa suđenja Zvezdanu „Zvekiju“ Jovanoviću (radio-odziv: Zmija) i Miloradu Lukoviću „Legiji“ te još desetorici optuženih u „procesu stoleća“ koji je trajao tri godine i završio izricanjem presude prije točno pet godina, 23. travnja 2007. godine. Treba jedino glazba, nešto poput uvodne teme u Tarantinov „Pulp Fiction“…

„Opisao je pušku kojom je pucao i ubio predsednika vlade dr Zorana Đinđića, njen kalibar, broj metaka u okviru. Odabrao je, kako je rekao, obično zrno, klasično, šiljato zrno…“ Prizori se nižu kaleidoskopski, kao u knjizi snimanja: „… Lokacija odakle je pucao, rekao je, bila je zaista idealno mesto. Njega voze ‘pasatom’, vozio je Vlada Budala, pored njega su tu Aca i Nino. Imali su i stalno parkiran automobil, a vozio ga je Jure… ‘Jurišiću, skloni auto, Nino, ti plati parking, odi do prostorije i ako te zovu, mi idemo…’ Aca je nosio pušku u crnoj torbi. Kaže – nalaze se svi u stanu ‘trojka’. Opisao je detaljno sam čin pucanja u predsednika Vlade Republike Srbije dr Zorana Đinđića… Prozor je otvoren, stavljeno je neko šareno ćebe tamnije boje. Sedeo je, pušio i cigarete gasio u nekoj kutiji koju je držao u džepu…“

Zveki puca, jednom, pa kaže, mirno, „njegove reči“: „Hoću da potvrdim pogodak, pucam drugi put“.

Zasjeda je bila organizirana u „stanu trojka“, praznim kancelarjima zgrade u Ulici admirala Geprata, odakle se pruža idealni pogled na dvorište vlade. Snajperist dolazi nedugo prije ispaljivanja hica – nije tu spavao, nego je samo popušio nekoliko cigareta, dok je pozicija za zasjedu pripremljena mjesecima unaprijed… Tko ju je pripremio? Tko je, uostalom, javljao Zvekiju, Aci, Ninu ili Budali da je Đinđićev automobil krenuo prema zgradi Vlade?

Zoran Đinđić ubijen je u atentatu koji je na nj izvršila Jedinica za specijalne operacije, elitna postrojba Resora državne bezbednosti. Ubila ga je, dakle, Slobina policija. Mogao je Zoki biti premijer u postmiloševićevskoj Srbiji, ali ministarstvo unutrašnjih još su izvana kontrolirali ljudi koji su tu ekipu sastavili pa je prekalili u kaznenim ekspedicijama etničkog čišćenja i šverca u jugoslavenskim ratovima koji su se pretežno vodili po Bosni. Na krvavom novcu od cigareta i droge, nafte i municije, nastalo je bogatstvo gangsterskog podzemlja, uortačenog s obavještajnim – a gubitak moći u postmiloševićevskoj tranziciji, značio bi za njih da će biti otpremljeni u Haag te ondje izvedeni na sud za ratne zločine. To se moralo spriječiti. Ali Budale, gangsteri i špijuni, ne upravljaju Državom, Resorom i politikom, pa ni posljednjeg Obrenovića nije ubila sama oficirska kamarila, nego zavjera kojoj su vinovali Karađorđevići, ruska obavještjna služba i radikalska politička organizacija. Ako je Đinđić bio Obrenović, tko je tu bio Karađorđević? Milošević je dotle već bio otpremljen u Haag, pa na njega ne može pasti sumnja, a ostao je njegov geštalt, ali i takvim bezobličnim tijelom upravlja neka glava, jedan skriven politički mozak… No, tu smo već iz trilera prešli na polje spekultivne esejistike. Đinđić je ubijen, izvršitelj je Zveki. To je jasno. Ali zašto je ubijen? Kakav se očekivan političke efekt time ostvaruje?

Nekoliko dana poslije Đinđićeva ubojstva posjećujem sjedište Demokratske stranke u beogradskoj Krunskoj ulici. Predratnu vilu bogatog beogradskog trgovca u bivšoj ulici Proleterskih brigada čuvaju dva komandosa pod zelenim mrežastim maskama, „fantomkama“, koje potpuno zakrivaju lice. Stoje kao okamenjeni, s kalašnjikovima na zgibu ruke. Kundak je pritom oslonjen na rame, a taj stav upućuje – žandarmi su prošli egzercir Jedinice za specijalne namene. Dakle, sjedište Demokratske partije gdje posvuda vise slike ubijenog čelnika stranke dr Zorana Đinđića uokvirene crnim florom, čuvaju vojnici postrojbe koja ga je ubila! To je zemlja Srbija…

Sjedište Demokratske stranke u mirnoj beogradskoj Krunskoj, zaposleno je središte najjače, najbolje organizirane srpske političke stranke u kojoj pod drvenim, izrezbarenim tavanicama, za kompjuterima radi dečki i cure odjeveni u traperice. Izgledaju kao gimnazijalci iz američke televizijske serije. U dobro posjećenoj konferencijskoj dvorani, održava se ekonomski brifing, iako je u zemlji uvedeno izvanredno stanje. Osim Đinđićevih portreta s florom, posvuda su slike preteče i utemeljitelja Srpske demokratske stranke s početka prošlog stoljeća – Ljuba Davidović „Patak“, brkati narodnjak, dobričina koji je koalirao s Mačekom i agitirao za njega po Šumadiji sa sloganom „Do Čačka za Mačka“, bio je liberalni unitarist, protivnik karađorđevićevske diktature, Nikole Pašića, generalske kamarile i „Crne ruke“, crnog mraka iz kojega se u svakom stoljeću u Srbiji pomole monstrumi poput Slobodana Miloševića i atentatora koji će smrsiti konce svakom zatočniku liberalnih ideja XIX, XX ili XXI stoljeća…

U prizemlju zgrade Demokratske stranke nalazio se najbolji beogradski restoran „Villa“, koji bi prošao u Parizu, dok u Zagrebu, zapravo, ne postoji ništa slično. Zoki je, očito „umeo lepo da živi“, iako nije bio nikakav razmetljivi majmun, nego solidno obrazovan filozof, koji je doktorirao kod Jurgena Habermasa u njemačkom Constanzu i poslije, kao institutski znanstvenik, pisao knjige o njemačkom klasičnom idealizmu, Kropotkinovu anarhizmu i jezuitskom sustavu Ignazija Loyole… Knjigu poput njegova briljantnog mladenačkog djela „Subjektivnost i nasilje“ (1982.), izvorno napisanog na njemačkom, nema u modernoj filozofskoj literaturi ni jedan od bivših jugoslvenskih naroda. Rođen 1952. Đinđić se inicirao kao šezdesetiosmaški radikal, blizak ideologiji „Crvenih brigada“, a početkom devedesetih prometnuo se u liberalnog Jugoslavena, zatim u nacionalista pa u srpskog demokrata, da bi ga Zmijin metak naposlijetku preobrazio u balkanskog Kennedyja, novog Lazara ili Obilića. No i za života bio je fascinantna pojava – žao mi je što ga nisam upoznao, jer tek što sam bio dogovorio da u Hrvatskoj izdam njegovu knjižicu „Srbija ni na istoku ni na zapadu“ koju je trebao promovirati neslužbenim posjetom Zagrebu – ukokali su ga da osujete taj i druge, puno važnije planove za normalizaciju i poevropljenje uništene Srbije koja je u prethodnom desetljeću izgubila tri velika balkanska rata – onaj u Hrvatskoj, u Bosni i na Kosovu, pa pretrpjela diktaturu, bombardiranje, embargo te strahovladu mafije, sasvim se srozala i u tranziciji pala na nacionalni dohodak dva puta manji od albanskog! Život u Beogradu tada nije vrijedio ni sto milijardi dinara. Zemlja je bila zapuštena, gradovi prljavi, a popovi koji se iz običaja ne briju, pridavali su tome srednjovjekovni ugođaj…

Ulazim u Đinđićev kabinet – običnu radnu sobu s konferencijskim stolom za kojim je uvijek sjedio taj još neshvaćeni lik, majstor preživljavanja i totalne ulične akcije, prosijedi malo nosat vižljast vraški pametni žicar koji se uvijek pojavljivao u kaputu s uzorkom „riblja kost“, kao deklarirani intelektualac u roli organizatora i masovika u prijelaznom razdoblju slobističke „fašističke demokracije“. Imao je, prišapnut će mi lokalni informator, temperament „čistog ubice“, zauzdan viteštvom i političkim moralom obrazovanog čovjeka. Kao intelektualac, mogao je zadržati distancu prema politici, jer ju je, osim kao poziv, doživljavao i kao profesiju…

Upravo je u nakladi stranke bio izašao „Kratki pregled vizionarskih izjava dr Zorana Đinđića“, što se distribuira aktivistima. U njemu piše: „Nikad se ne predaj. Ako kreneš u preticanje, dodaj gas. Radi ono što smatraš da je ispravno, a ne ono što će većina da podrži. Poraze ne doživljavaj lično. Nikad se ne nerviraj zbog politike.“

Za ovim stolom, okupljao se najuži Đinđićev suradnički tim – i možda im je tu maksimu dobacio dok su razbijali glavu što da počnu s Koštunicom, koji je tri puta pobjedio na predsjedničkim izborima, a nisu mu mogli dopustiti da tu izbornu pobjedu konzumira i preuzme vlast… Uz Zorana Živkovića, tada četrdesetidvogodišnjeg zamjenika, napadno zgodnog muškarca koji s razmaknutim očima i zasvođenim obrvama izgleda kao bizantijska verzija francuskog glumca Mauricea Roneta, tu su još bili Čeda Jovanović, tridesetidvogodišnji studentski aktivist i oficir za vezu s uličnim parapolitičkim formacijama, te Gordana Čomić, „Goca koja drži Vojvodinu“. Na kraju stola, sjedio je, zanemaren, marginaliziran i gotovo istisnut – Boris Tadić, mlada politička zvijezda, epizodist koji će poslije preuzeti ulogu glavnog junaka. Njega tretiraju kao autsajdera. Ne uklapa se u tim koji ne funkcionira ne samo na političkoj razini – jer postoji tu još mnogo drugih sfera koje konstituiraju moć, a Boris – Zokijev student i sin njegova profesora, „dete iz bolje kuće“, psiholog kao i majka, slovi više kao nepraktični idealist, dobar za agitaciju, ali neprokušan u „susretima treće vrste“ koji su se u doba ilegale svakodnevno odigravali na beogradskom asfaltu…

Tako je poslije atentata Živković postao premijer i posvuda uza se vodio Čedu, zamjenika, kao ispomoć ili da ga drži na oku, dok je Goca vodila stranku, kadrove i vojvođansku bazu – sve osim glavne političke operative. A u konkretnim srpskim prilikama, barem do ubojstva Đinđića, politička operativa, to je značilo – prvo i najvažnije, tehniku održavanja vladajuće koalicije Demokratsku opoziciju Srbije (DOS) koja se sastojala od osamnaest patuljastih strančica i lista. Svakoj je na čelu neki lokalni karizmatik s dužim ili kraćim repom iz doba Miloševićeve represije, kad su opozicione partije uredno penetrirali režimski provokatori, interes vlasti i njen novac.

U parlamentu imaš opasne suparnike, četiri nacionalističke grupacije, od Šešeljevih nepopravljivih fašista do Miloševićevih nepopravljivih nacional-socijalista birokratske Srpske partije socijalista, Arkanovih kjukluksklanovaca iz Stranke srpskog jedinstva i Koštuničinih nepopravljivih filočetnika konzervativno-desničarske svetosavske Demokratske stranke Srbije. DOS ima većinu od tri glasa s pet prebjega iz miloševićevskog tabora; oni su spasili stvar nakon što je čačanski kriptonacinalist Velja Ilić napustio DOS s osam svojih šumadijskih troglodita „Nove Srbije“. Koja kvagmira! To je, uostalom, formula srpske demokracije u tranziciji, kad moraš upravljati nestabilnim, nepouzdanim državnim mehanizmom – vojska je još velika i opasna i proždire gotovo pet posto nacionalnog dohotka, dok KOS, vojna tajna služba, ima i dalje golem utjecaj jer kontrolira cijele civilne resore, trgovinu, diplomaciju, novine. Policija je korumpirana, a civilna tajna služba, umjesto da kontrolira kriminalni sektor, služi ljudima koji vladaju podzemljem.

Kad je dvanaestog ožujka 2003. ubijen Đinđić izgledalo je da će država zapasti u bezvlašće. Izveden je vojni udar, samo što to nitko nije primijetio, a oni koji su znali, poslije su se pravili ludi… Kako zemlja nije imala predsjednika s izbornim legitimitetom, jer je u klasicističkoj predsjedničkoj palači u Pionirskom parku sjedila jedna niža sudska činovnica s jako dobrim nogama koju je Parlament izabrao kao v.d. suverena, budući da Koštunica, koji je osvojio ukupno više od pet milijuna glasova u tri kruga, nije ni jednom dobio ustavom propisanih pedeset posto glasova biračkog tijela – a Đinđić nije bio nipošto spreman da izmijeni tu Slobinu ustavnu odredbu, jer mu je impasse bio draži od ustoličenja šefa DSS-a. Ubijeni premijer koji ju je dao postaviti na to mjesto, bio je pak „polovica Demokratske stranke“, kako je to precizno definirao njegov zamjenik Zoran Živković poslije atentata, a kako je sama Demokratska stranka imala manje od petine zastupnika u Parlamentu (točno 47 od 250), vladinsku koaliciju održavala je na okupu jedino Đinđićeva personalna magija. Kad je dugi snajperski metak raznio srce dr. Zokija, čnilo se da će nastati kaos, te da će vlast umjesto Cezarovim trijumvirima pasti u ruke njegovim ubojicama.

Bez predsjednika i premijera te s pet prethodnih srpskih i jugoslavenskih predsjednika u haškom kazamatu, nastao je politički vakuum, pa su počele mutne igre. Nije li Zoki zato i ubijen?

S dramatičnim priopćenjem o ubojstvu pojavio se na televiziji ispred stroja ministara smrknutih lica neki dr Nebojša Čović (43), zvan podsmješljivo „Maršal“, „koordinator za jug Srbije“, vladin oficir za vezu s vojskom koja je velikim snagama zaposjela granicu prema Kosovu. On je bio predsjednik minijaturne Demokratske alternative, strančice sa 6 poslanika u parlamentu, ili 2 posto zastupničkog tijela. No, kako je u srpskom parlamentarnom Baljšom teatru figurirao kao jedan od sedam koalicionih potpredsjednika koji su se svakog tjedna smjenjivali na ceremonijalnoj funkciji potpredsjednika Vlade, baš on, možda ne posve slučajno, bio je „dežuran“ u trenutku atentata. Pred televizijskim kamerama pojavljuje se, dakle, Čović pa čita „saopštenje“. To je dežmekast štreberko, doktor robotike, s naočalama poput Zozonu, lika iz dječje serije beogradske televizije. Govori bezizražajno, beskonačno dugo, te proglašuje „izvanredno stanje“. Izvanredno stanje? Znači li da je u igri vojska, da se izvodi neka vojna varijanta? Politički podtekst Čovićeve izjave jest – ubojice premijera nesumnjivo pripadaju specijalnim jedinicama policije, dakle, umiješano je Ministarstvo unutrašnjih poslova pa će Ministarstvo obrane priteći vladi u pomoć da se održe red i mir te pronađu počinioci.

Kad se tako nešto objavi, prva sljedeća stvar koju vidiš na televiziji obično je meteorolog koji vremensku prognozu čita u uniformi. I zaista – srpska televizija zatim prikazuje zasjedanje nekog kriznog tijela – Vrhovnog saveta odbrane – u kojemu polovicu kvoruma sačinjavaju generali, uključujući načelnika Generalštaba, ranije šefa KOS-a, tj. vojne obavještajne službe. General-pukovnik Branko Krga bio je 1991. načelnik štaba 5. proleterske motorizirane brigade što je zaposjela Cavtat i opsjela Dubrovnik, a to je, uz vukovarski pravac, glavni smjer prodora JNA na Zapad. Druga polovica članova Saveta malo su pokunjeni civilni „bezbednjaci“ – fakat, njihov je čovjek, Zveki, potpukovnik koji se na walkie-talkie javlja odzivom „Zmija“, koknuo premijera Heklerom – „onim, znaš, što smo ga naručivali za obaveštajnu upravu Resora, još u doba atentata na Vuka Draškovića… „ Tada je tamo šefovao Frenki, čovjek od povjerenja Slobe Miloševića. Doduše, i Čović ga je dugo uživao – kao Slobin gradonačelnik Beograda od 1994. do 1997. on je na sadašnje dosovce slao policiju da ih prebija prilikom beskončnih demonstracija sa zviždaljkama, a zatim, kad je postalo jasno da režim pada, u kancelarijama velikog državnog poduzeća gdje je radio kao direktor, održan je pripremni sastanak za Petooktobarski udar. Odatle je Đinđić zatim otišao na sastanak s Legijom pa dogovorio da se JSO ne miješa, dok su drugi ljudi već utanačili s predstavnicima generaliteta da se vojska ne mobilizira i ne odupire volji naroda.

I zato, kad je svanuo 5. oktobar 2000. te počela navala na Saveznu skupštinu, a Milošević telefonirao u Generalštab, ondje nije bilo nikoga osim čistačica. Zvao je i JSO, a tamo – tu-tuu, tu-tuu, i tako nekoliko puta… Odmah je shvatio da je igra izgubljena. Povukao se na Dedinje u vilu, a Marija, njegova munjena kći koja uza se uvijek nosi pištolj, posavjetovala mu je da se ubije. Naposlijetku, po njega će doći poznati bijeli kombi taksi-službe g. Ulemeka. Ukrcavaju ga i odvode, ali – kakvo olakšanje! – na autoputu ne skreću desno kod „Zmaja“, prema Fruškoj gori kamo je nešto ranije istim vozilom otpremljen Stambolić, nego na surčinski aerdorom, u američki helikopter, kojim ga porebacuje u tuzlansku „Bazu Orao“. A zatim avionom – pravac Haag. Put bez povratka…

No, u demokratskoj opoziciji koja se pretvorila u poziciju, dotle nastaje polarizacija, što dovodi do nepovjerenja, raskida suradnje i sveopće tarapane između velikih, malih i vođa srednje veličine. Koštunica napušta DOS. Tko su u tom revolucionarnom Konventu žirondinci, a tko jakobinci, ne zna se, jedino se svi slažu da je neki Vladimir „Beba“ Popović, šef Đinđićeva press-biroa, postao srpski Saint-Just.

„Stranke su postale sve manje prepoznatljive“, kaže jedna od osnivačica DOS-a Vesna Pešić, „pa odatle i grčevita potreba za liderima. I sami lideri shvatili su svoj značaj, odnosno da se stranke po njima prepoznaju…“

Nastavak u sutrašnjem broju