O jevrejstvu ili židovstvu kao zaštiti

Možda ovaj naslov ne odgovara posve onome o čemu želim govoriti. Ali sam naslov u ovom slučaju nije ovdje najvažniji. Želio bih prije svega iznijeti nekoliko iskustava ili uspomena povezanih s prisutnošću i radom Slavka Goldsteina, izdavača, kulturnoga pregaoca, pisca. Djelovao je u gotovo svim krajevima bivše Jugoslavije. Ovih je dana navršio osamdeset godina – teških godina među zavađenim narodima.
Sreo sam ga prvi put, ako se dobro sjećam, na Korčuli, tj. na Korčulanskoj ljetnoj školi, 1968. godine. Danas se rado zaboravlja ili briše da je ta škola okupljala najznačajnija imena suvremene filozofije, neke od istaknutih predstavnika Frankfurtske škole, među inima E. Blocha, Habermasa, Marcusea, Kosika i Kolakovskoga, H. Lefebvrea i Lukačeve suradnike itd. Nikad ni jedna naša kulturna manifestacija nije privukla takve sudionike. Pri prvome susretu prepoznao sam u Slavku nekonformista, ali mi se činilo da nije dovoljno „anarho-liberal“, na način koji se meni tada sviđao i koji je u to vrijeme bio osporavan.
Goldstein-izdavač stekao je moje simpatije objavivši Sukob na ljevici Stanka Lasića, knjigu koja je imala velik odjek u cijeloj Jugoslaviji. Tada smo se našli negdje u Krležinu okružju. Poštovali smo Krležu, ali smo nastojali da se posve ne podčinimo njegovu utjecaju. Krleža nije krio svoju simpatiju prema Slavku. Kad je Lasić nešto kasnije dovršavao Krležinu biografiju, koja se nije svidjela Krleži, pronio se glas da bi mogla biti zabranjena. Napisao sam u NIN-u recenziju koja je izišla istoga dana kad i sama knjiga, tako da je zabrana bila praktički onemogućena – u najmanju ruku kontraproduktivna. Goldstein je objavio jedno od izdanja mojih Razgovora s Krležom, mislim treće ili četvrto, i to nas je dovelo u tješnju vezu.
Zatim se zbila tragična afera s Grobnicom za Borisa Davidoviča Danila Kiša. Beogradska je Prosveta odbila objaviti to djelo pribojavajući se posljedica. Bila je to jedna prvih knjiga posvećena srednjoevropskim Židovima koji su završili u staljinskim čistkama. Danilo je došao u Zagreb, sav izvan sebe. Smjestio sam ga u neki mali stančić koji je imao moj otac u Novom Zagrebu. Nije gotovo ništa jeo, pio je po dvije boce viskija na dan i očajavao. „Što da učinimo?“ Pošli smo do Krleže. On je smatrao Kiša najdarovitijim piscem novoga naraštaja u Jugoslaviji. Pročitao je dva poglavlja Grobnice i dodao: „Potražimo Slavka Goldsteina“. Sâm ga je nazvao. Slavko je dojurio. Grobnica je pripremljena za štampu. Alfred Pal je napravio izvanrednu naslovnicu. Vijest se pročula. Prosveta se predomislila – ušla je u „koprodkciju“. Kiševo remek-djelo ugledalo je svjetlo dana. Izazvalo je jednu od najvećih književnih polemika nakon drugoga svjetskog rata. U tom je sporu bilo, osim intriga zavidnih pisaca, i natruha antisemitizma. Uz sumanute optužbe da je posrijedi „plagijat“, objavljen je tekst jednoga poznatog pisca pod naslovom Više volim Arape. Kiš je doživio stres. Potom je obolio od raka. Ali to je druga priča.
Vratimo se Goldsteinu.
Koju godinu prije raspada Jugoslavije, koji nisam želio, pogotovo ne na način na koji se zbio, zamolio me Slavko da napišem recenziju i pogovor za knjigu Vlade Gotovca, Moj slučaj. Prihvatio sam bez ustezanja. Gotovo nitko drugi nije htio. Odlučili smo da Gotovčeve uzničke zapise javno predstavimo. Autor je tek izišao iz zatvora. Nije bilo lako naći drugoga predstavljača. Jedini koji je to prihvatio bio je Srbin Bruno Popović, ne znam što se dogodilo s njim. Je li Bruno još živ? Na naše predstavljanje došlo je malo publike. Bojali su se. Policija prati. Slavko i ja smo se poględali, rezignirani.
O hrvatskome strahu drugom prilikom.
Navraćao sam povremeno u Liber, najprije u Savskoj, zatim u Jurišićevoj. Imao sam dojam da i Goldstein podržava stav koji sam u to vrijeme zastupao i pokušavao provesti posredstvom Hrvatskoga centra PEN-a: „socijalizam s ljudskim licem ne zatvara zbog verbalnoga delikta“. Napisao sam ne znam koliko otvorenih pisama, braneći i one s kojima se nisam slagao (ajme, čak i samoga Franju Tuđmana; bio sam mu svjedokom obrane u sudnici, imao je liječničku potvrdu da je preživio četiri infarkta, što mu kasnije nije smetalo da igra duge partije tenisa…). Slavko je bio očito iskusniji od mene te je s trunkom ironije gledao na moje „ljevičarenje“, koje me je dovelo do razlaza s partijom i priskrbilo mi dosta uvreda u novinama. Meni se pak tada činilo da je Goldstein ponekad bliži centrumašima, nego nekoj vrsti neslužbene ljevice koja se s mukom probijala, npr. „praksisovcima“.
Stvari su ipak bile složenije.
Ja sam otišao u svijet, izabravši položaj „između azila i egzila“ – ni azil ni egzil, nego upravo „između“. Slavko me pozvao na suradnju u Erasmus, gdje sam objavio nekoliko tekstova, bez ikakve cenzure. Zahvalan sam mu na tome. Bio sam u to vrijeme osamljen, tražio svoje mjesto najprije u Francuskoj, zatim Italiji. Da, između azila koji nisam zatražio i egzila koji sam sâm izabrao.
Vraćao sam se svake godine kući. Jednom prilikom nađoh se u Goldsteinovoj redakciji, u Jurišićevoj. Zazvoni telefon. Bilo je to nakon izlaska Anićeva rječnika. Slavko podiže i odmah spusti slušalicu. „Što tu možeš“. Shvatio sam da mu tako prijete iz dana u dan, vjerojatno mu psuju „majku čifutsku“. Što se petlja u „naša posla“. Vidio sam da mu nije lako.
Anić je umro prerano.
U ljeto 2007, našli smo se u Opatiji, na sastanku koji organizira dr Salomon i asocijacija zvana Bejaham (Zajedno), koja okuplja ne samo Židove nego i druge intelektualce, napose iz Srednje Evrope. Tom je prilikom predstavljena Goldsteinova knjiga s izazovnim naslovom 1941 – Godina koja se vraća (Novi Liber, Zagreb 2007); predstavljači su bili Ivan Lovrenović i Miljenko Jergović, a i autor je bio prisutan. Knjigu sam već imao u rukama, nabavih je za knjižnicu rimskoga sveučilišta La Sapienza. Jedan od prijatelja Danila Kiša, naš Židov iseljen u Izrael, ponukao me da u toj prilici nešto kažem. Sročio sam nekoliko riječi, koje vam ovdje sažimam:
Ni jedan Hrvat, pogotovo ne Srbin iz Hrvatske, nije mogao napisati i objaviti knjigu poput Goldsteinove, s tako žestokom kritikom ustaša i njihovih zločina nad Židovima i Srbima. Predstaviti Tuđmana koji „s mrkim licem drži uskogrudno izvitoperene povjesničarske lekcije i poput toreadorove crvene krpe maše nastranom idejom Maksa Luburića o pomirenju ustaša i hrvatskih partizana“. Pokazati koliko smo daleko od „njemačkoga modela prevladavanja prošlosti“. Slavko Goldstein se usudio. Ima možda nešto paradoksalno u svemu tome: mogao je to učiniti zato – ne samo zato, ali i zato – što je Židov koji je izgubio u ustaškom genocidu oca i dio najbliže rodbine. Toliko su im zla fašisti napravili da se ne usuđuju protiv jednoga viđenoga Židova upotrijebiti oružja kojima nemilice napadaju druge.
Na takav zaključak navele su me već prije stanovite spoznaje. U času kad su u Splitu izbacivani iz vojnih stanova oficiri srpske narodnosti, pozvao sam Vladimira Isaića – autora vrijednih knjiga o pomorskim običajima, nekadašnjega zatočenika konclogora na Rabu, te jednog od osnivača Pomorskoga muzeja na splitskim Gripama – upitao sam ga možemo li mu nekako pomoći. Odgovorio je: „Znaš, ovaj put me štiti to što sam Židov. Toliko su nam zla napravili, da se više ne usuđuju dirnuti nas“. Slična stvar se dogodila Cezaru Danonu, mome prijatelju iz Mostara, koji je također prošao kroz logor te se, kao i Isaić i sam Goldstein, našao među partizanima. Oženio je Bošnjakinju iz muslimanske obitelji, uspio je izvući svoju suprugu i njezinu obitelj u času kad su muslimani u Mostaru progonjeni – zahvaljujući upravo tome što je Židov. „Tko je mogao misliti da će mi jednoga dana pomoći to što sam Jevrej“, napisao mi je Cezo.
To se samo djelomice može primijeniti na Goldsteina. Slavko je zapravo slobodni mislilac u onom smislu u kojem se taj pojam nekoć rabio u Evropi. Njegova knjiga 1941 – godina koja se vraća nosi u sebi, uz izazove upućene neofašistima, pouke nužne našoj kulturi, tolikim polu-intelektualcima u njoj, napose onima koju su preko noći promijenili stavove i odrekli se onoga u što su se do jučer zaklinjali.
A toliko je takvih.
Ovo Goldsteinovo djelo ima na samo dokumentarnu nego i književnu vrijednost: ono sažimlje i širi dobar dio onoga što je prije pisao i na čemu je radio. Prije je publicistika nego novinstvo, više esejistika nego publicistika, mjestimice pak više proza nego esejistika. U njemu nema „japajakanja“ koje je Krleža prezirao u memoarima. Ima stanovite mudrosti. I hrabrosti također. Slavko Goldstein se upisao u plejadu srednjoevropskih Židova, soli evropske inteligencije, onih koji su obogatili kulture zemalja u kojima su djelovali – bez njih su razne nacionalne kulture ostale osakaćene i osiromašene, suviše nacionalne. Matoš je govorio da je „ono što je najbolje u nacionalnoj kulturi često plod tuđih kalamova“ (navodim po sjećanju).