Pretnje iz "Oblasnog komiteta"

Svaki poziv vezan za knjigu je osoben. Puno čitalaca je hvali, neki se ne slažu sa njenom cenom, smatraju da je visoka, ima i čitalaca koji se ne slažu sa sadržinom feljtona.

Jedan poziv me je iznenadio. Sa druge strane telefonske žice čujem prozukli glas. Rekao bih da je u pitanju starina. „Vi ste objavili knjigu o Jasenovcu koja sada ide kao feljton?“ pita me. „Da, mi smo objavili tu knjigu“, odgovaram. „Kako to pišete… nije ovo sve istina“. „Dobro, vi onda demantujte“, odgovaram. Glas nepoznatog sagovornika nastavlja. „Da smo mogli, mi bismo Jasenovac oslobodili“, pokušava da objasni glas. „Šta vi, gospodine, u stvari želite?“ pitam. „Šta ja želim?! Želim da prekinete feljton… Inače ću ja vas prijaviti Oblasnom komitetu“. „Izvolite, prijavite“, odgovaram.

Provesti čitav život u jednom ideološkom ubjeđenju, a onda doživeti da se svi ti ideali odjednom ruše kao kula od karata… Shvatiti da si čitav život radio protiv svoje države, svog naroda, poraz je kakav čovek ne može da zamisli. Pitam se je li to bio promašeni život?

Subota, 23. jul

Odavno se nijesam pozivao na narodne poslovice, a sad se sjetih jedne – Zec želi da umre tamo gde je rođen. Na sećanje me je podstakao razgovor sa književnicom Natašom Žurić, a povod je njen nedavno objavljeni roman Večnost u plamenu sna.

Nataša je vrsni narator, priča o Mojkovcu, o našim komšijama i događajima koji su se zbili u međuvremenu, od mog odlaska iz Mojkovca. Podsetila me je na moje đačke i momačke dane, na dane kada sam maštao o povratku u Mojkovac. Nostalgija se probudila u meni. Žal za prošlim vremenima, sećanje na prvu ljubav, na zgode i nezgode iz tog doba. Moji školski drugovi rasuti su po čitavoj Jugi. Sećanja unose nespokoj u mene, i spoznaju o prolaznosti života.

Evo kako izgleda centar gradića u kojem sam odrastao i školovao se, viđen očima Nataše: „Jezgro Mojkovca liči na ostrvce na čijim su se obodima našle četiri dvospratne stambene zgrade, i jedna petospratna, koja svojom zelenom bojom i izgledom podsjeća na stoljetne borove pa su je Mojkovčani jednostavno nazivali Bor zgradom. U njihovom sjedištu su park i trg, oba u vidu trougla. Park je ćutao među granama ariša, borova, jedne lipe i tužne vrbe ispod koje se nalazi klupa. Trg je maleni trougao koji služi za parking automobila… Mojkovac je poprište istorije, svjedok mojkovačke bitke, svjedok ratnih pustoši, ali je osoben po predanju da se nalazi nad jezerom koje je, opet po tom predanju, nastalo pošto je nakon kataklizme nestao gradić Brskovo…“ U takvom sam okruženju proveo moje detinjstvo i mladost.

Nedelja, 24. jul

Dan odmora kad se obavezno okuplja porodica, dan porodičnog ručka. Roditelji su tu da ispune želje i zahtjeve svoje djece. A želja ima napretek. Kompromis je najgore rešenje. Slijede jutarnje spremanje stana i doručak. Tu, za stolom, donosimo odluku kako provesti nedelju. Odlazimo na babine kod brata. Nedavno je dobio treću djevojčicu. Babine, lijep običaj.

Dolazi na red obilazak tržnih centara i kupovina poklona. Ženski dio porodice uživaće u kupovini, ja sve to posmatram iz prikrajka. Prvi dio zadatka je završen, polazimo ka Zemun polju. Zatičemo srećne i nasmijane roditelje, dve djevojčice tu po patosu bauljaju, a najmlađa spokojno spava u svom krevecu. Uslijedile su čestitke i želje za zdravlje i dugi život. Krenulo je čašćavanje, onako uz kafu i rakiju brat i ja počesmo se podsjećati na dogodovštine iz našeg rodnog kraja. „Sjećaš li se našeg poštara Čaba?“, pita me brat. „Sjećam se, ko se ne bi sjećao njega. A znaš li ti kako je on čestitao rođenje sina onom Mirku iz Pisane Jele?“, uzvraćam pitanjem. Tako kretoše priče o tamošnjem poštaru koga su sve vreme njegovog službovanja pratile razne anegdote i dosetke. Evo jedne od njih: Dolazi poštar Čabo ispred kuće imenovanog Mirka, vadi pištolj, puca u vazduh! Tako čestita domaćinu rođenje sina, posle četiri kćerke. Onako pripit, ko svaki veseli poštar, sjaha sa konja i uputi se pravo u sobu gde je beba, vadi svežanj novčanica i stavlja ih u krevetac, u visini bebine glave. Kad je otac djeteta vidio koliko je novca ostavio Čabo, zamoli ga da ne pretjeruje, a Čabo će pomalo ljutito, „Doš’o đetić posle četiri pjevačice a ti kažeš mnogo, nije mnogo, no ti daj da popijemo u čast rođenja, pa ćemo lako za čašćavanje“. Domaćin nema kud, donese rakiju, pa reče ženi da se spremi čast za gosta. „Dotjerajte ovce, da zakoljemo jagnje“. Rečeno-učinjeno. Posle časti i gozbe, Čabo uzjaha konja i ode ka Pavinom Polju. Sjutradan, Mirko se sjeti da je Čabo trebalo da mu donese zaostale plate iz preduzeća koje je otišlo u stečaj, pa ne bude lijen i nazove poštu. Traži poštara Čaba. „Čabo, tako ti boga, đe su moje pare što mi je uplatila moja firma?“ A Čabo će – „Kako đe su, eno ti ih pored glave tvoga sina“. Tako se naš poštar čašćavao u zdravlje novorođenih đetića.

Ponedeljak, 25. jul

LJetni godišnji odmori su uveliko počeli, Beograd je nekako prazan, nema one uobičajne gužve, kao da su se svi sklonili negde u hladovinu ili nekuda otišli. Na beogradskom asfaltu sve titra od žege i sparine. Idem da se sastanem sa prof. Nadeždom Vinaver. Tema našeg razgovora biće uobičajena – kako, i na koji način da se knjiga Jasenovački logor još više približi čitaocu. Profesorka me je iznenadila, došla je sa novim predlogom, da se pokuša sa istraživanjem nedjela vlasti Titove Jugoslavije, koja su počinjena nad srpskim narodom posle Drugog svetskog rata. Intrigantna tema, priznajem, o tim se događajima malo govorilo, prećutkivano je sve u cilju da se zaboravi i da se zataškaju stradanja srpskog naroda. Valja naći istoričara spremnog da istražuje te zločine, koji treba da budu vjerno prikazani. Prolazi mi kroz glavu: ako se ova ideja ostvari, i ja objavim ta istraživanja, koliko me tek čeka prijetnji iz blasnog komiteta.

Utorak, 26. jul

Završava se i ovaj radni dan. U firmi je, kao uvek, bilo puno posla. Idem kući, a onda slijedi šetnja po Košutnjaku. Košutnjak pun rekreativaca, društvo mi pravi supruga. Koračajući jedno pored drugog u ćutnji, siti se ispričasmo. Utonuo sam u misli, razmišljam kako sam, igrom slučaja, odabrao idealno mjesto za život: tu, između Košutnjaka i Ade. Kuda si odlutao? – pitam se. A onda sledi brižni glas supruge: „Šta misliš, da li će uspjeti Sofija?“ Majčinske misli uvijek su usmjerene ka budućnosti i sudbini djece. Ta je strepnja nešto što je jače od svega.

Sreda, 27. jul

LJeto je, vreme odmora. Jutros smo ustali ranije da bismo ispratili jednog člana porodice na Zlatibor. Ne volim te ispraćaje i rastanke, ma koliko bili kratki. Prikrivam svoj nemir, u kolima započinjem neobavezni razgovor da skratim vreme do autobuske stanice. Tamo vri kao u košnici, svi nekud putuju. Vrelo je. Pitam se da li bježimo od ljetnje sparine ili od stvarnosti. Primjećujem da moj putnik ima isti nemir, prikriva ga u sebi kao i ja, suzdržava se, ne želi da to primijeti i njena drugarica – njen domaćin na Zlatiboru. Pakujemo torbe u bunker autobusa, one ulaze, sijedaju pored prozora, hvatam joj grč na licu. Tog momenta se sjetih majčinih riječi – „Nijesi ni ti volio da se odvajaš, najviše si volio bit tu, pored nas“. Iver ne pada daleko od klade. Takvi trenuci rešavaju mnoge životne rebuse, i daju konačne odgovore na neka životna pitanja. Autobus je krenuo prema svom odredištu, mašemo jedni drugima, želimo srećan put. Odbor koji je ispratio naše putnice ide na jutarnju kafu. Svi ćutimo, utonuli smo u svoje misli. Jedva čekam poziv: „Tata, stigli smo, smjestili smo se“. A treba sačekati da prođu ta, otprilike, tri sata. I, onda – „Tata, stigla sam, baka nas je dočekala prelepo. Zovi i zahvali joj se“, savjetuje me kćerka. Zovem baku. Došlo je i to vreme, da slušamo decu.

Autor je direktor izdavačke kuće NNK Internacional iz Beograda