Ovako nije nikada bilo. Definitivno smo pukli. K’o ove naše slatke lubenice i dinje. Lubenice mi još stoje na njivi. Ne berem dok mogu, ali kad ih sada uhvati ovo sunce i 40 stepeni, ode sve u vraga. Ni sa paprikom nije bolje. Šta vredi što je rodilo. Godina odlična, paprika nikad bolja. Nisam ni prskao, ni đubrio jer nemaš račun.
Oni koji su to radilo, pukli su još više, priča nam jedan od proizvođača iz sremskog sela Jarak, koji kaže da je račun prost. Tona paprike ide po deset hiljada dinara. Da bi je ubrali treba angažovati četiri radnika, koji koštaju šest hiljada na dan, plus hrana, hiljadarku još odbiješ na seme i toliko za džakove, jer ih treba spakovati. I ispadne da si zaradio dve hiljade dinara.
– Sad ti meni reci, gde je tu račun. Od ovoga nema ’leba, kaže Dragan Savić i dodaje da je situacija baš kao u onoj izreci – imaš para – trgovac, nemaš para magarac. On nas upućuje kod suseda koji je sejao više nego on i kaže da mu je jedina nada da proda nekoliko agregata i pumpi za zalivanje koje sam pravi da svaka košta 1.500 evra, ali bi i dve dao za hiljadu samo da ih proda.
Komšije, porodica Ilić, pričaju sličnu priču. Vele do pre neki dan lubenice išle i po 20-25 dinara, sada po deset i opet nema kupaca.
– Kad sabereš i oduzmeš čista šteta. Svi radimo, dobro rodilo, samo nema kupaca. A uložio si za seme, platio nadničare, za prskanje, i još koješta, priča Vladimir Ilić, a njegova sedmogodišnja kćerka Lidija kaže da je završila prvi razred, zna da sabira i oduzima. I lane je prodavala bostan i papriku, tu pokraj kuće. Koji dinar je tada pretekao i za džeparac. Sada nema mušterija, pa nema ni džeparca. Ne ostane ni za sladoled.
Duž puta kamare lubenica i dinja i prikolice paprika. Pred kućom porodice Bojanić članovi domaćinstva pakuju papriku u džačiće. Pričaju, poranili su oko četiri na njivu, do sedam nabrali punu prikolicu i sada ih čeka višesatno pakovanje.
– Svi radimo, jer nema novca za nadničare. Nas je devet u domaćinstvu i brat i ja radimo sve po pola. Nemamo puno zemlje šest–sedam jutara. Pakuje se u džačiće od šest–sedam kila jer mušterije neće veće pakovanje. Brali smo jutros tri–četiri sata i treba duplo više vremena da se upakuje. Još je nama dobro s obzirom da imamo stalne mušterije više godina, ali kako god okreneš propast. Ne možeš da nadoknadiš ni ono što si uložio. Dao sam neki dan papriku i po osam dinara. Šta ću, mušterija nema na vidiku. Isto i kod bostana. Kad odbiješ seme, foliju, zalivanje, agregate, naftu i sve ostalo račun ti je u minusu. Lane je dobra godina bila. Izvozili smo i u Rusiju, a u Bosnu išle i lubenice i paprika k’o lude. Dobro se i zaradilo. Sada nema ništa. Država zavrnula izvoz a od domaćih kupaca propast. Baš se vidi da narod nema para. Nema više ni velikih nakupaca k’o nekad, jer i oni pričaju da su pijace pune a kupaca nigde, pa kupuju manje količine. Muka jedna, to ti je. Najteže onima koji su uzeli kredite ili pare na kamatu. Treba vratiti, a odakle!
Mole boga da led potuče rod!
Došlo takvo vreme, da se oni koji su osigurali proizvodnju mole bogu da udari neko nevreme i da led potuče rod, pa će bar nešto naplatiti od osiguravajućih kuća. Tako danima sedimo kraj puta i čekamo mušterije, priča Milan Bojanić, a njihovi susedi porodica Erić kažu da sede po ceo dan na šoru i tek poneki auto sa stranim tablicama stane i kupi dinju ili lubenicu.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.


