„Kume, šta to radiš?“ ili „Predosećao sam da treba da se obesim. Nešto mi je govorilo obesi se, Petre, obesi“, samo su neke od apokrifnih replika pod šifrom Bogdan Diklić. Teško da bilo kog drugog umemo da zamislimo kako izgovara ove reči na tako duboko proživljen način, a da je uz to maksimalno nepretenciozan i sveden u glumačkom izrazu. Upravo iz tog foldera nepretencioznog i minimalnog dolazi i
„Kume, šta to radiš?“ ili „Predosećao sam da treba da se obesim. Nešto mi je govorilo obesi se, Petre, obesi“, samo su neke od apokrifnih replika pod šifrom Bogdan Diklić. Teško da bilo kog drugog umemo da zamislimo kako izgovara ove reči na tako duboko proživljen način, a da je uz to maksimalno nepretenciozan i sveden u glumačkom izrazu. Upravo iz tog foldera nepretencioznog i minimalnog dolazi i Diklićev književni prvenac „O glumi bez glume“, predstavljen novinarima u Studentskom kulturnom centru. U njemu autor iskreno govori o iskustvima, zamkama i tajnama glumačke profesije vodeći nas kroz 79 poglavlja „O izama“ kako ih zove, te je ovo prilika za širu javnost da bliže upozna jednog od najomiljenijih likova srpskog glumišta kome je svojstveno i to što nerado daje izjave, a kada se to i desi iz njega provali mrak, što stvara potpuno suprotan doživljaj od onog koji od njega očekujemo. Uzrujava ga mnogo toga, od mobilnih telefona do deformisanog načina izražavanja TV voditelja, kojima toplo preporučuje da pogledaju emisiju „Trezor“ i nauče nešto od kolega. Nije mu po volji ni tehnicizirana stvarnost, kompjuteri, Fejsbuk i slične stvari, grozi se zadiranja u intimu, smeta mu užurbanost današnjice. Njegov pristup glumačkom poslu je prilježan, asketski posvećen, a za uloge u šali kaže da biraju njega. U dosadašnjem 36 godina dugom radu najčešće su ga tako „birali“ izgubljeni i pomalo uvrnuti likovi, a zanimljivo je da su ga većinom zaobišle uloge koje uključuju „telesna milovanja“. Prvi i jedini filmski poljubac desio mu se samo jedanput sa Mirom Banjac, što možda i nije neobično pošto i sam tvrdi da je stidljiv. Bogdan Diklić rođen je 1. avgusta 1953. godine u Bjelovaru, a 1972. godine upisao se na glumu na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu. Od 1975. stalni je član Narodnog pozorišta, a 1995. prelazi u Jugoslovensko dramsko pozorište. Pre dve godine tokom predstave doživeo je infarkt, a tokom snimanja „Turneje“ ranio je sebe slučajno u oko.
Briljirao je u filmovima „Maratonci“, „Majstori, majstori“, „Sabirni centar“, „Nacionalna klasa“, „U ime naroda“, kao i u serijama „Grlom u jagode“, „Svetozar Marković“, „Otvorena vrata“. Dobitnik je brojnih priznanja, među kojima je nagrada za životno delo „Pavle Vujisić“ i Zlatna arena u Puli. Voli Rolingstonse i da svira bubnjeve. Živi i radi u Beogradu. Oženjen je i ponosni otac ćerke Sofije.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.


