Vanredno budi izvanredno

Stanje kako gdje… uglavnom snijegom prekriveno. Za nas Pljevljake, snijeg nije nepoznanica. Bolje snijeg, nego magluština da nas prekrije. Snijeg je bijel, čist….prekriva sve što ne valja, što je sivo i crno, prljavštinu, garež, ugalj. I pljevaljski kop se zabijelio, i prašnjave pljevaljske ulice. Sve je čisto u tim snježnim danima. Izbijeljelo kao veš posle pranja. Djeca su pohitala napolje, ostavljajući čuda tehnike da malo odmore. Ne zabijeli baš svake godine, nisu sve pljevaljske zime tako bijele…znaju biti i sive, tmurne, crne.

Ali….ipak, dok snijeg ne pade gdje mu mjesto nije, bilo je „izvanredno“ stanje. A potom nastupi vanredno sve da bude. Pomamiše se svi da čiste snijeg, i da skidaju bjelinu. Nekima to bolje ide za rukom, nekima slabije. Pljevljaci ko Pljevljaci, smireni, mnogo ne paniče, jer znaju da ih ispod snijega vreba prljavština, pa im se zato i ne žuri sa čišćenjem ulica.

Vanredno jeste, ali nije za sve…nekima će biti vanrednije kada se kutarišu snijega.

Vanredno je najviše po selima…njima je i preko ljeta vanredno. Nema na selu smjene generacija, pa im svaka smjena godišnjeg doba teže i teže pada. Selo se izmjestilo u grad, i zaživjelo u njemu. Ostali stari, bespomoćni da se bore sa vremenskim promjenama, sa snijegom. Njihovi, ko zna gdje su, na sve strane razbacani….a stari prepušteni prirodi prirode i kriznom štabu. Krizno i vanredno na selu. Selo ionako izumire, snijeg nije krivac… Snijeg samo potvrđuje slabost sela.

Vanredno je i u gradu.

Vanredno je i kod nekih što ništa teže od kašike nijesu podigli. Ali moradoše lopatu kupiti.

Lopata je postala najtraženija alatka…meni jednu zdipiše, a glavu bi dao da tvrdim da lopatu i knjigu niko ne bi ukrao. Ali…vanredno je stanje, sve se mijenja, pa i to. Možda će doći vrijeme da se i knjige kradu.

Svi počeše da lopataju, al tek kad nastupi vanredno stanje…kao da prije toga nije bilo snijega. Vanredno je samo kad objave da je vanredno, u suprotnom, da je još dva metra napadao snijeg, ne bi bilo vanredno. Ovi što se dovatiše lopate počeše se utrkivati, ko će više lopatati, ko će veću zaslugu dobiti, koga će više pohvaliti. Tako je to u Crnoj Gori. Ništa ništa, pa odjednom sve. Pa tako i ovaj snijeg, odjednom napada, zateče nas.

Ali, ima i dobrih strana u vanrednom stanju… ne dobrih, nego izvanrednih.

Složnost na djelu, višepartijska skretanja, u smislu skretanja „svak svojim putem“, preokrenuše se u jednom pravcu, izvanrednom pravcu. Vanrednost je odjednom izazvala izvanrednost. Svi su bili na istom zadatku, i pozicija i opozicija, i vladin i nevladin sektor, i stari i mladi, i vojska i milicija. Izvanredno stanje u funkcionisanju sistema u Pljevljima.

Postavlja se pitanje, šta će biti nakon prestanka vanrednog stanja? Bjelina i čistina će se maći, ukazaće se prljavština i talog nakon topljenja snijega. Opet će se svi vratiti svojim problemima, zaboraviće se i grad, a naročito selo. Pozicija i opozicija će ponovo preuzeti svoje pozicije, nevladini će se okrenuti protiv vladinih, stari će zaboraviti na mlade, a i mladi na stare… Opet će svako u svoju trubu svirati i sebično je čuvati za sebe. Opet će sivilo, prašina, garež doći do izražaja. Ali… mala promjena na gore izazvala je male promjene na bolje, u smislu jedinstva… pa makar to trajalo i u vanrednom periodu.

Snijeg je nešto prirodno što dolazi, a izazvao je nešto neprirodno, vanredno, što se pokazalo da je vrlo prirodno, izvanredno.

Autor je inženjer i predsjednik NVO „Da zaživi selo“ iz Pljevalja