Velika ali prazna „parada“ EU u Sarajevu

Pozdravio sam, naravno, od sveg srca poznate i nepoznate prijatelje iz civilnog sektora cijele regije koji čine Igmansku inicijativu, preciziravši da upravo njima a ne političarima pripadaju zasluge za aktualno relaksiranje odnosa u regiji ZB. I, doista, ako se samo malčice pažljivije pogleda, civilni sektor u regiji ZB podstiče politički dijalog već 10 godina istom argumentacijom kako to čini i EU. Upozorio sam u razgovoru za BHT da će svu medijsku pažnju nezasluženo pokupiti četvorica predsjednika iz regije koji će po prvi put u tom broju i sastavu nazočiti jednom skupu Igmanske inicijative. I bi tako…

Nije „samit“ nego ćaskanje po „Gimnich formuli“

Večer uoči održavanja sarajevskog susreta ministara vanjskih poslova (MVP) zemalja EU, BHT je emitirala i drugi dio mojeg ukazivanja na činjenicu da je netko ipak kriv što se umjesto najavljenog „samita“ EU posvećenog ZB na kraju radi tek o jednoj osrednjoj paradi MVP EU i gostiju, pri čemu je BHT, nažalost, propustila emitirati dio moje izjave koji krivnju za ovu propuštenu šansu locira u organiziranu bruku pred međunarodnom javnošću koju su proteklih dana i mjeseci priredili BiH političari, u prvom redu iz RS, ali i kolege im iz Federacije. I jedni i drugi su, naime, tijekom priprema Soluna 2 u Sarajevu, u više navrata uvjerljivo demonstrirali svu komičnost i bijedu svojih etno-nacionalističkih politika: i u Briselu i u Strazburu i na njujorškom Ist riveru. „Veliki svijet“, posebice EU, prvo je pročitao pa potom i prezreo ovu vrstu nadmudrivanja BiH političara. Uostalom u Europi i u svijetu postoje i drugi i važniji problemi, pa je zbog toga i stigao implicitni odgovor u formi smanjenja razine interesa i nazočnosti u Sarajevu 2. juna 2010. Nikad se dosad, ilustracije radi, nije dogodilo da jedna od najvažnijih zemalja i u EU i u svijetu, SR Njemačka, ne pošalje svojeg MVP na neki važan skup, a u Sarajevo je poslan iz Berlina tek „visoki državni službenik“, kako je to formulirao Dojče vele.

Za BHT sam, dakle, i izrijekom ustvrdio da jednostavno nemaju istu težinu ranije najavljeni samit EU u Sarajevu i susret MVP, jer „samit“ podrazumijeva „susret na vrhu“, dakle susret šefova država ili vlada svih zemalja EU, a oni se u Sarajevu jednostavno nisu nazočili. U krajnjem, ovaj je neformalni susret zemalja EU morao biti sazvan po najmanje obvezujućoj „Gimnich formuli“, kako se dva puta godišnje sazivaju neformalni susreti MVP EU. Susreti sazvani po „Gimnich formuli“ (nazvani po jednom njemačkom gradiću u kojoj se ova forma susreta prvi put prakticirala) i ne znače drugo do da MVP EU među sobom neformalno ćaskaju. Izvjesnu težinu, doduše, i ovom i ovakvom EU-ćaskanju dala je nazočnost u Sarajevu drugih učesnika (SAD, Ruska federacija, Turska, međunarodne organizacije…), ali su neformalnost i neobveznost ostali usud ovog potencijalno važnog skupa. I to u momentu kada cijeloj regiji, a posebice BiH, trebaju snažni impulsi kako se ne bi ponovno potonulo u velike nacionalizme malih nacija…

Riječju, unatoč medijskoj pompi koja je pratila sarajevski „samit“ i unatoč isuviše optimističnim izjavama povjerenice za vanjsku i sigurnosnu politiku EU, Ketrin Ešton, i španjolskog MVP, Moratinosa, nije se mogao prikriti nedostatak odlučnosti, uključivo novih ideja i poticaja koji su bili nužni baš u ovom momentu. Nije se mogla, dakako, prikriti ni razočaranost prvih ljudi EU s balkanskom posebice BiH. tvrdoglavošću, bolje rečeno osionošću BiH čelnika. Otuda i potječu porivi za implicitne prijetnje iz Vašingtona i Brisela upućene zemljama ZB, a posebice BiH. Uostalom, o tomu i svjedoči činjenica što se prvotni dokument koji su trebali proglasiti šefovi država ili vlada zemalja EU („Sarajevska deklaracija“) na kraju pretvorio u „izjavu“ koju je proglasilo tzv. španjolsko predsjedavanje EU („predsjednička izjava“).

U regionu nešto novo a u BiH „stanje redovno“

U međuvremenu su i čitatelji Danasa obaviješteni da sam još početkom aprila na sesiji Kruga 99 kritizirao prevelika i nerealna očekivanja od ovog skupa. Dakako, predvidio sam i ono malo optimizma koji je došao do izražaja 2. juna u Sarajevu i u „predsjedničkoj izjavi“, primjerice podsjećanje na tzv. zagrebački sastanak EU – zapadni Balkan iz 2000. i Solunsku agendu iz 2003, te s ta oba važna skupa povezana obećanja o prijemu svih zemalja ZB u EU posredstvom ispunjavanja kriterijuma i standarda koji podjednako važe za sve aspirante.

Rijetki su mediji i politički subjekti u BiH, ali i u regiji, primijetili ovu ključnu podvalu, za koju su se postarali u prvom redu BiH političari. Ali, neki jesu, primjerice nedavno osnovana Naša stranka, kako istupima njezinih čelnika (Peđa Kojović) tako i zasebnim priopćenjem u kojem se demonstrirala kritička racionalnost i sposobnost političkog prosuđivanja izvan uobičajenih balkanskih i BiH shema, tema i dilema. „Od samita ne očekujemo ništa. Mi smatramo da je to samo jedna od predizbornih parada koju sadašnja vlast organizira kako bi se javnosti lažno predstavila kao proeuropska, napredna politička snaga. Europa i svijet ulažu veliki napor da riješe problem Bosne i Hercegovine, ali po nama griješe u pristupu jer pričaju s pogrešnim ljudima. Sadašnja vlast nema rješenja ni za probleme pada životnog standarda, ni za ogromnu nezaposlenost, niti su u stanju sprovesti neophodne političke i ekonomske reforme.Oni će se uslikati s europskim diplomatima i čim samit prođe vratit će se svojoj nacionalističkoj retorici i politici međuetničkih sukoba. Najveća prepreka za ulazak BiH u Europu je sadašnja vlast“, stajalo je u priopćenju Naše stranke već uoči velike, ali prazne „EU-parade“ u Sarajevu od 2. juna. Pri tomu je sve istinito, izuzev da je tobožnji-samit EU – zapadni Balkan organizirala BiH vlast, nije nego EU odnosno Španjolska kao aktualni predsjedatelj EU.

Sve drugo što se kazalo u priopćenju Naše stranke potvrdilo se već u jednoj televizijskoj debati na FTV istu večer u danu kada se održavao tobožnji prekretnički sarajevski samit EU glede sudbine ZB. Tko je iole pažljivije pratio mogao je, naime, bez naprezanja vidjeti da u BiH ostaje sve po starom i da će tako biti do u nedogled, ukoliko se građanstvo ne osvijesti od plupijanstva i omamljenosti populističkim i/ili nacionalističkim otrovima, ili ukoliko nekim čudom ne dođe do nove međunarodne konferencije koja, nažalost, nije ni na vidiku…

Žikini „Mostovi…“

Za Igmansku inicijativu znam od njenog osnutka ali sam prvi put tek za njezin destogodišnji jubilej i njezino 21. zasjedanje (29. maja u Sarajevu) bio u prilici nazočiti nekom njezinom skupu, te upoznati njezine kopresjedatelje (Vehid Šehić za BiH, Branko Lukovac za Crnu Goru, Zoran Pusić za Hrvatsku, Aleksandar Popov i Živorad Kovačević za Srbiju), ili pozdraviti se sa starim znanicima poslije dvodecenijskog neviđanja. Bilo mi je zadovoljstvo nazočiti i promociji knjige vrlo simboličnog naslova Mostovi Igmanske inicijative (Centar za regionalizam, Novi Sad, 2010) čiji je autor „osamdesetogodišnji mladić iz Beograda“, kako je dr Nerzuk Ćurak, jedan od petoro promotora (V. Šehić, N. Ćurak, S. Kukić, M. Pejanović i M. Živanović) nazvao bivšeg gradonačelnika i diplomatu, Živorada Kovačevića, koji je bio i ostao srce i duša ove mreže nevladinih udruga iz cijele regije, njih više od stotinu. Knjiga „Mostovi…“ i nije drugo do nadahnuta kronologija velikih napora nevladinog sektora poslije potpisivanja Dejtonskog mirovnog ugovora kako bi se, prvo, u tzv. dejtonskom trokutu, pa potom i u četverokutu (BiH, Hrvatska, Srbija i Crna Gora) posredsrvom dijaloga i suradnje podvukla crta na ratna i poratna ružna događanja, a sinergija razumnih ljudi usmjerila ka europskim integracijama, jer će – po svoj prilici – upravo EU biti izlaz iz ćorsokaka u koji se regija zaplela poslije raspada SFRJ.

I, doista, upravo za deseti rođendan Igmanske inicijative mnogima se nazočnima učinilo da se događa nešto vrlo važno, da se okreće novi list u međusobnoj suradnji među novonastalim državama. S tim treba, dakako, biti krajnje oprezan, jer su balkanski državnici uvijek dobri za negativna iznenađenja. Pa, ipak, ostaje činjenica da su na jedan ovakav skup prvi put „privedeni“, kako je duhovito primijetio dr Kukić na promociji Žikinih „Mostova…“, sva četvorica predsjednika, kao i da su se posebnom izjavom obvezali na mnogostranu međusobnu suradnju. U ovomu kontekstu posmatrano, sve što se dogodilo na 21. susretu Igmanske inicijative u Sarajevu i nije bilo drugo do svojevrsni trijumf nevladinog sektora nad autističnim i nacionalističkim politikama, trijumf racionalnosti nad iracionalnostima, razuma nad emocijama u cijeloj regiji…

Tko je čitao integralni tekst izjave četvorice predsjednika iz regije na Igmanskoj inicijativi, mogao je vrlo lako uočiti da se njihovom Sarajevskom izjavom predsjednici međusobno obvezuju na nešto što su i inače dužni činiti sukladno preuzetim obvezama iz pojedinačnih ugovora zemalja koje predstavljaju s EU, to jest obvezama iz PSP-strategije približavanja EU. Novost je i u tomu što oni sada nastoje govoriti tim europskim jezikom zbližavanja i izmirenja. Nitko nije bio u ovom pogledu toliko uvjerljiv kao predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović, koji je pozvao na ujedinjenje svih snaga „za Europsku BiH“ i „za europsku regiju“. I drugi su predsjedavajući (Silajdžić) i predsjednici (Tadić i Vujanović) imali barem po neki smislen ili duhovit akcent u njihovim sarajevskim istupima, pri čemu je, dakako, za izdvojiti Tadićevo ponovno očitovanje u svezi poštivanja Republike Srbije teritorijalnog integriteta BiH, uz dodatak i „unutrašnjeg uređenja ove zemlje“, što se može tumačiti i kao tvrdokorno inzistiranje na Dejtonskom mirovnom sporazumu, ali i ne mora. Simpatije je Tadić pobrao i spominjanjem međusobne bliskosti „naših naroda“, izrijekom kazavši da Srbi, Hrvati, Bošnjaci i Crnogorci nemaju sebi nikog i nigdje bližeg osim tu u prvom susjedstvu iliti komšiluku.

Ispuniti preuzete obaveze i „mirna Bosna“!

Zapadnobalkanski državnici su, dakle, u međusobnim sve češćim susretima konačno progovorili europskim rječnikom i glasom razuma. Pri tomu je više nego uočljivo da izbjegavaju krupne teme u međusobnim odnosima kako se ne bi upropastio na početku toliko nužni regionalni politički dijalog. Naš problem je, dakako, što nečega takvoga nije uskoro očekivati u samoj BiH, pa bi se moglo dogoditi da se u regiji ostvare značajnija poboljšanja, a da u BiH ostane sve po starom. Tako ne mora biti, naravno, ako se pažljivo čitaju i pravilno razumiju poruke iz svijeta.

Već uoči susreta MVP u Sarajevu su, primjerice, državna tajnica SAD Hilari Klinton, povjerenica EU za vanjsku i sigurnosnu politiku EU Ketrin Ešton i španjolski MVP Migel Anhel Moratinos u zajedničkoj poruci kazali: „… Integracija ZB u euroatlantsku zajednicu ostaje jedan od posljednjih izazova izgradnje demokratske i ujedinjene Europe. U Sarajevu će ministri EU ponovo izraziti opredjeljenje da je mjesto Balkana u Europi i da ova regija ima europsku perspektivu. Ministri iz regije još jednom će potvrditi svoje opredjeljenje za provođenje reformi koje su potrebne da bi se odgovorilo na težnje njihovih građana, a njihove zemlje krenule putom ka euroatlantskoj zajednici. Kao što smo vidjeli u posljednja dva desetljeća, perspektiva integracije u EU i NATO moćna je pogonska snaga reformi, ekonomskog prosperiteta i vladavine prava. Članstvo ima svoje unutrašnje vrijednosti koje su Europljanima dobro poznate. Ono znači mjesto za stolom pri donošenju europskih odluka, slobodno kretanje roba i ljudi i garanciju sigurnosti. Reforme koje su potrebne za članstvo u ovim institucijama i same donose transformaciju. Ljudi ove regije žele i zaslužuju transparentne i odgovorne vlasti, ravnopravnu startnu poziciju za privrednike i priliku da djecu odgajaju u miru i sigurnosti. To i mi želimo za njih. Od lidera u regiji očekujemo da ispune svoje obaveze tako što će provesti reforme koje su njihovim zemljama potrebne. Tempo globalnih promjena je takav da nitko od nas sebi ne može priuštiti stagnaciju i da sve ostane ’po starom’. Izražena opredjeljenja na obje strane moraju biti stvarna a ne retorička. Logika iza novog puta za regiju je jasna: zamijeniti staru dinamiku dezintegracije novom dinamikom europskih integracija… Sporazum sa ovom regijom, koji će EU i SAD još jednom potvrditi 2. juna u Sarajevu, ostaje čvrst: ostajemo spremni da pomognemo građanima i liderima regije u zajedničkoj izgradnji bolje budućnosti…“

Za mene osobno ova poruka „euroatlantske trojke“, jeste ono što ponajbolje izražava ovovremeni euroatlanstki odnos spram regije ZB, reafirmiran stidljivo i na „velikoj paradi“ u Sarajevu. Nisu, dakako, za potcjenjivanja ni druga upozorenja, recimo ona koje je izrekao američki diplomata Džejms Stajnberg boraveći po peti put u BiH u posljednjih devet mjeseci, pa, čak, niti sama „izjava“ s „velike parade“ u Sarajevu.

Države zapadnog Balkana moraju intenzivirati napore na ispunjavanju kriterija i dogovorenih uvjeta na putu ka članstvu u EU, kazalo se i u usaglašenoj izjavi aktualnog španjolskog predsjedavanja EU. Španjolcima se mora, dakako, odati zahvalnost što su regiju ZB prvo podsjetili na Brdu kod Kranja, pa potom i u Sarajevu, na obvezu političkog dijaloga i svekolike suradnje. U „izjavi“ se za svaki slučaj navodi da će napredak svake zemlje i dalje zavisiti od njezinih vlastitih zasluga. Dakle, unatoč svim manjkavostima nužno je pažljivo pročitati i sarajevsku „španjolsku izjavu“, ali je još važnije ponovno čitati i pamtiti svaku riječ iz sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju EU koje su sve zemlje ZB potpisale s EU. Najvažnije je, dakako, sve činiti da se preuzete obveze ispune i u što kraćem roku. Tako bi, možda, mogla biti „mirna Bosna“, kako nam je u Sarajevu poželio španjolski MVP Moratinos. Sve se nešto čini, tada bi mogla biti malo mirnija i Hercegovina i cijela regija.

Autor je profesor međunarodnih odnosa i evropskih integracija na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Mostaru