Vlak užasa

– Svi liječnici da se spreme za minutu i neka ponesu sobom sve lijekove i zavoje.

Skočili su svi, odletjeli u ambulantu, ponijeli zavoje, šprice i lijekove. Satler uleti sav zajapuren u bolnicu II-B, LJudolovku, gdje sam ja bio.

– Majstorović traži sve liječnike, moraš i ti odmah poći!

Začuh i glas Paje Gerenčevića, i evo ga, upade kao iz puške u bolnicu

– Stari, odmah brže sa mnom! – i šapćući mi doda

– Čini se, da su ih pošteno partizani izbušili. Treba da ih sad brzo previjamo.

– Boga ti, nikad više takove prilike! – rekoh mu.

– Preskočit ćemo! Čuvat će nas dobro, ali opet ćemo i to preskočiti. Naprijed!

Tako smo komentirali taj nagli poziv. Nismo imali vremena za razgovor, a u stvari smo već munjevito skovali plan za bijeg, misleći da idemo na bojište, ali smo se grdno prevarili. Prede barakom se već poredalo deset liječnika u bijelim mantilima.

– Brže, vi tamo, brže – dovikuje fra Sotona Majstorović-Filipović. On zove sve, mene uopšte „ne vidi“, jer me mrzi, i traži zgodu da me likvidira. Znam dobro, što smišlja fra Sotona.

Prođosmo kroz logor. Pred izlazom iz stražarnice ustaški zastavnik Pršić naredi da nas nekoliko ustaša sprovede do prvog raskršća, desno prema sporednom kolosijeku, koji je sa željezničke stanice vodio u Ciglanu. U polukrugu je stijao dug vlak s teretnim vagonima. Bilo ih je oko 80. Dva su prva vagona bila otvorena. Pred našim očima stvori se užasan prozor: gomila naslaganih mrtvih tjelesa stajala je pred vagonima. Pravi skeleti. ŽRebra su stršila, lica upala. oki utonule u lubanju. Trbuh je bio uvučen i već od truljenja zelenkasto-plav. Iz vagona je visjelo još nekoliko takvih mrtvaca. Jednom je visjela glava tako, da mu je lice bilo okrenuto prema nama. Oči su mu bile strahovito izbuljene, bulbusi iskočili, a jeločnice sijevale od sunčanog refleksa, čelo s kosom padalo je prema dolje, a usta otvorena. To je lice bilo tako strašno, da nas je jeza hvatala. Svi su ga odmah primijetili. Dr Špicer me gurka i pokazuje očima na nj. Paja mi očima pokazuje na njega, svi se zgledaju pa opet badaju oko na to lice i klimaju glavom.

Mrtva su tjela bila pobacana na gomilu nasumce, tako da su glave, noge, ruke, stršile svuda i na sve strane. Većinom su bili to mladi ljudi i dječaci, a bilo je i starijih.

Ispod te gomile micale su se na travi nekakve aveti i zijevale. Glas se nije mogao čuti, ali se po micanju usana odmah mogla iskonstruisati riječ: „Vode, vode!“

Taj nas je prizor toliko zapanjio, da uopšte nismo shvatili šta se oko nas događa. Prva misao, koja nam je sinula u glavu, bila je: „Barem nešto pomoći ovima ovdje, dati im barem vode!“

– Da mi je dopuzati do Save, brate! – jedan je tiho, promuklo šaptao.

– Braćo, eno vodice, drage vodice, eno Save!

– Čini mi se, ispio bih je svu! Presahla bi, dok bi mi žeđ ugasila!

Međutim već spazismo kako neki zatočenici nose kante vode iz obližnje, mutne i zražene Save. Tko još pita za bacile, za tifus? Kad su preživjeli ugledali vodu, počeli su puzati, rukama mlatiti, zijevati, a oči im iz upalih šupljina iskočile i nabrekle.

– Draga, mila moja vodice!

– Spasiteljice naša, sveta vodice, slatka!

– Divna naša, vodice mila!

– Vodice, živote, draga vodice!

LJudi su tepali kao nekom živom biću, kao nekom višem elementu, vodi. Pili su tako požudno, a neki su pali od slabosti i uzrujanja u agoniju i tu umirali hropćući. Neki su se od poćudnog srkanja gušili, te ne mogavši se iskašljavati zbog slabosti, zagrcavali se, padali i umirali od gušenja. Voda im je ušla u bronhije i pluća. Neke su hvatali grčevi u jednjaku, od uzrujavanja i žeđi, isušivanja tijela. Vidjeli smo već svakakvih užasa u Jasenovačkom koncentracionom logoru, ali ovo je prešlo svaku čovečju fantaziju. To nas je toliko psihički slomilo da nismo znali za sebe. Svi smo se zagledali kao šenuti.

– Što stojite kao kameni stupovi, pomozite tim jadnicima! – prodere se Matković na nas.
Pajo me povuče za kaput.

– Valjda ne misliš da iskreno govori! Sve će ih pobiti. Zavijaj rane, ogrebotine, samo da se vidi da radiš, svi su oni i tako za jedan sat gotovi.

Priđosmo bliže ovim avetima. Izgubili su glas, jedva čuješ neke neartikulisane glasove.

– Odakle idete, braćo?

– Iz Zemuna, iz njemačkog logora. Pet nas dana po ovoj žegi vode u plombiranim vagonima, bez vode i bez hrane… – jedva je izgovorio te riječi, praveći velike odmore i stanke i hvatajući zrak naglim udisajem i više nije mogao. To je bio „starac“ strašno naborana lica.

– Koliko godina imaš, brate?

– Dvadeset osam! – jedva izusti.

Pitam drugog „starca“.

– Odakle ste, braćo?

– Evo, odanle, iz Kozare i iz dubičkog sreza. Mučili nas Švabe i Nedićevi razbojnici. U logoru su samo oni jeli i kao svinje se ugojili, a nas upropastili.

Osjetih da mi se otraga neko približuje. Pogledam Paju, on klima na tog i kao da veli: „Šuti, ne razgovaraj!“ Okrenuh se i spazih Matkovića i LJubu Miloša.

– Je li, doktore, šta bi trebalo najbrže, da se ovi ljudi brzo oporave, mislim, koja hrana, da se pridignu?

Spazih, kako je Pajo pritrčao bliže k nama, tobože da previja, a u stvari da intervenira, ako ja zastranim.

– Pa držim, da im sada treba dati slatku tekućinu.

– Na primjer?

– Na primjer razmutiti pekmez s vodom i dati im piti!

– To sam rekao, jer sam znao da imaju pekmeza.

– E, bogami, to ćemo, doktore, odmah narediti, da se napravi!

Pajo mi je pričao kasnije, kako je Matković namigivao Milđu i odmahnuo rukom na mene, posprdno se smijući.

– Što mi nisi rekao, da ne znaš? Tako si ispao smiješan i sumnjiv, da želiš pomoći Kozarčanima, a ispao si glup.

Vidio sam da sam nasamaren, ali je bilo već kasno.

Dr Lendler me oprezno prostom zove, da dođem k njemu.

– Matković i Miloš su sad došli od tebe poslije onog razgovora, smijali su se, i čuo sam: „Nepopravljivi srbofilski lopov!“ Što si, boga ti, jalo?

– Ja? Ništa, rekao sam, kad me je pitao: „Šta bi trebalo dati, da se ovi jadnici najbrže oporave?“, da bi se mogao pekmez razmutiti s vodom i dati im, i ništa više nisam rekao.

Do tog vremena nisam ni spazio stol sa stolicama, postavljen na otvorenom polju prema „vlaku užasa“. Pred stolom je stajala komisija: njemački oficir, s monoklom na oku i rukavicama u ruci, dr Valter (Walter), Matković, Miloš i kotarski prestojnik iz Novske, Vjekoslav Peraković, kog asu ustaše kasnije objesile. Razgovarao je s ustaškim oficirima, čije je riječi prevodio Begović, zatočenik, desna ruka Luburića i Matkovića. Begović živi kao slobodnjak u selu Jasenovcu. NJemački je vojni liječnik pokazivao na mrtvace i na vlak i nešto zahtijevao. Vidjelo se po gestikulacijama i po držanju da se vodi nekakav spor između Nijemaca i ustaša o pitanju ovog vlaka užasa.

Spor se malo kao zaoštrio, i Matković je ljutito naredio, da se otvaraju i otali vagoni. Otvoriše ih oko pedeset. Svuda ista užasna slika: mrtvi već pri otvaranju ispadaju iz vagona kroz vrata, a živi dižu suhe, koščate blijede ruke, zijevaju, nešto miču ustima, izbuljivši oči.

NJemački se doktor podbočio jednom rukom i gleda tu scenu kao trijumfator, kao Neron u areni, stalnim, ukočenim osmijehom ironije i prezira.

„Intelektualac?“ „Liječnik?“ Profesor Jirgens (Jürgens), koji 1914. pravi smrtonosne eksperimente nad ruskim zarobljenicima? Zapadnoevropska građanska civilizacija, koju su toliko obožavali?

Gledajući tra zapadnoevropska buržoazno-civilizatorska čudovišta, gušilo nas od prezira i bijesa u grlu, a neka nam se gorčina razlila po ustima.

– Pfuj! – Pljunuo sam od zgražanja.

Tada smo priskočili i pojili ih vodom iz kanta.

– Eh, bog ti dao, zatvorili nas kao stoku, morili nas žeđu, i eto pomriješe nam naši, aman, malo tko osta.

Ostavih ga i dadoh drugom vode.

– Odakle si?

– Eno, tamo, preko Save, Gradine!

– Šta kažeš, iz Gradine?

– Eto, hvala bogu, da nas preuzmu „ovi“, aman opet, „naši su“, nitko osim Švabe ne bi to učinio. Eno, eno moje kuće. Eh, da mi se do kuće dokoturati! Eno je, brate, vidiš ona mala, na kraju sela preko puta ciglane.

Oči su mu malo sijevale, a pogled mu se ukočio na jednoj točki u Gradini, na njegovoj kući.
Obuze me jeza. On je bivši gazda one zloglasne kućice, u kojoj se vrše grozne krvave orgije! Znam mu i ime: Pero Vukić. Svaki dan se spominje ta zloglasna kućica. NJega su otjerali u logor, a troje djece su mu i ženu Nijemci ubili. On to možda još ne zna?

„Gradina, Gradina! Da znaš, jadniče, kakav je užas postala tvoja kućica i tvoja Gradina“, pomislih.
Pošao sam do drugog, a u glavi mi se šumi od napetosti, uzrujanja.

Opet mi misao osta kod onog iz Gradine. „Da mi se dokopati kuće“, a tamo sve poklano, tamo je uređena ljudska klaonica, kakove povijest svijeta ne pamti. On će u Gradinu svojoj kući! Taman izabrao mjesto, jadnik!

– Malo mi, brate, daj vode, da se samo oduprem na noge, pa ću već sam, preko Gradine u moje Knežpolje, znam ja put, eno odmah kod Prosare prema Gradiški!

– Ion će preko Gradine! – Pošao sam dalje.
Nigdje nisi čuo jauka, jer su izgubili glas, samo na licu užasni izraz borbe za očuvanje života. Taj je izraz bio osjebujan, kakav se ne sreće u životu, kakva nitko, osim nas ovdje, nije valjda nikad vidio.

LJudi su zanijemili, zijevali su kao riba, kad ju baciš na suho, jabučne su im kosti na licu iskočile, a ispod njih rupa utonula duboko u obraz, pa opet donja vilica reljefno se ispriječila, brada strši oštro, sljepoočnice upale, čelo strši, iznad dubokih rupa, iz kojih su crne očne jabučice. ljudi su prije mirali, ali ne tako strašno mršavi, osim u izuzetnim, rijetkim slučajevima. Čini ti se, kao da su skeleti, presvučeni samo kožom, ustali iz groba pa klepeću praznim vilicama i miču očima u goloj koščatoj lubanji.

Matković prolazi i zastade kod mene i kao da govori, da bih čuo:

– Kako su strašni ti Švabe, razbojnici, majku im njihovu, šta uradiše od naroda. Ovo samo oni bezdušni mogu da učine, ovakav neviđen zločin. Eh, užasno, užasno ovako umoriti ljude žeđom!
Zavrtio je glavom, a ja sam od čuta stao, ne vjerujući svojim vlastitim ušima. Halucinacija? Zar on da govori o zločinima? Dugo sam kasnije razmišljao, zašto je on to rekao. Ironija, sprdnja s nama, cinizam?

Jasenovački logor

Izdavačke kuće Žagor, NNK internacinal i Konras iz Beograda objavile su knjigu Jasenovački logor dr Nikole Nikolića (1896-1986), čoveka jedinstvene biografije, zatvorenika u Austrougarskoj, carskoj Rusiji, Kraljevini Jugoslaviji, Nezavisnoj državi Hrvatskoj i na kraju u socijalističkoj Jugoslaviji. Stigao je da bude i redovni profesor Medicinskog fakulteta u Sarajevu. Prvo izdanje njegovih potresnih zapisa iz logora Jasenovac objavljeno je 1948. godine. U dogovoru sa izdavačem danas objavljuje odlomak, iz ove knjige o strašnom događaju u logoru Jasenovac na današnji dan 1942. godine.