Vukovar, dve priče

To je osobno. A zapravo se ceo život budite i ležete sa mislima kako, kada, gdje, zašto ste nešto uradili i da li se to nešto moglo promijeniti. Da li smo mjesec dana ranije mogli nešto promijeniti da Vukovar ne doživi takvu sudbinu.

Ovo za Danas kaže pedesetogodišnji Zagrepčanin Damir Jašarević Dugi, umirovljeni satnik Hrvatske vojske, otac troje dece. Kao dobrovoljac priključio se pre 20 godina odbrani Vukovara na Trpinjskoj cesti u Borovom naselju. Dobro se seća 24. rujna 1991. kad je stigao tamo. Na položajima u Hercegovačkoj ulici, gde je i ranjen, ostao je do poslednjih dana. Učestvovao je i u pregovorima o predaji s jugoslovenskom vojskom u Borovom naselju.

Danas kao penzionisani oficir HV, Jašarević, koji hoda sa štapom kao 70-postotni invalid, vodi Udrugu zagrebačkih branitelja Vukovara.

– Ono što se dogodilo u Vukovaru pre 20 godina krajem 20. stoljeća je nešto što ni civilizacijski ni kulturološki ne pripada tom razdoblju, a pogotovo ne ovim prostorima. Na kraju 2011. kada gledamo 1991. vidimo da cela ta priča još uvijek nije zatvorena knjiga. Niz otvorenih rana i niz otvorenih tema za dijalog svakako postoje, međutim moraju postojati neke predispozicije i moramo se rešiti tih predrasuda. Predispozicije su da se prizna da je ovde izvršena agresija, da je ubijen jedan grad. Izvršen je urbocid, ekocid, kulturocid, i ti ljudi nisu došli sa Marsa, došli su iz Beograda, Kragujevca, Valjeva, Novog Sada, Sombora, Subotice… Iz kog razloga su oni dolazili, ja ne znam. Ispričaću vam jednu scenu koja se desila na dan predaje u Borovu naselju, a ja sam vodio tu predaju. Iz skloništa je izašla jedna majka, prišla oficiru jugoslavenske vojske. Rekla je ja sam ta i ta, supruga sam toga i toga. On je rekao: Pa ja njega znam, on je kod nas u artiljeriji u Borovu selu. Ta žena je imala četvoro djece sa sobom. Ja sam u tom trenutku takođe imao troje djece, međutim njena su bila sve djeca jedan drugome do uha. Mi smo u ta skloništa gde su bili žene i djeca donosili hranu i vodu iako je ni sami nismo imali. Oni su bili žuti kada su počeli izlaziti iz skloništa, nisu vidjeli ni Sunca ni Mjeseca tri mjeseca. Ja razumem nju. Ona nije znala šta će se događati, i imala je potrebu da sačuva svoju djecu. I najedanput dolazi transporter, ona odlazi svome mužu u Borovo selo. Tada sam rekao sebi – ne postoji nijedna ideologija, nijedna politika, niti jedan Milošević i Franjo Tuđman koji bi mene natjerao da pucam po svojoj djeci. Međutim, evidentno je da se to tada, u tom slučaju dogodilo – kaže Jašarević.

Priča da se u Vukovaru ratovalo sa puno predrasuda.

– Sa puno zlih predrasuda da su ovde sa druge strane svi ustaše, da su svi koljači, da mi ubijamo srpsku nejač… Sa druge strane se mislilo da dolazi najveće zlo, ali možda s pravom kad vam pada stotine granata po glavi. To su predrasude kojih se ni danas nismo lišili. Srbija nije izvršila denacifikaciju svoga društva, pojedinačno je najjača jedna profašistička partija, nastala na temeljima Šešeljeve ideologije. Najviše glasova u Srbiji oni dobijaju – smatra Gašparević

Po padu Vukovara proveo je šest meseci u zatvorima u Srbiji.

– Bio sam u zatvorima u Sremskoj Mitrovici i u Sremskoj Kamenici. Taj u Kamenici možda vam je manje poznat, to je bio centar KOS-a za Novosadski korpus. I tijekom šest mjeseci u logoru, gdje sam izgubio 30 kilograma, bio sam ponosan što sam iz rata izašao čista obraza, napravio je posao života – kaže Jašarević.

Kaže da članovi njegove Udruge ne žele biti taoci vlasti i biti zatvorenici u vlastitoj domovini, te da će za desetak dana podneti tužbe sa zahtevima za obeštećenje protiv Republike Hrvatske i Republike Srbije pred sudom u Londonu.

– Naime, Republiku Hrvatsku smatramo krivom jer nas je poslala u rat kao paravojne postrojbe do 8. listopada 1991. godine, kada smo već bili u Vukovaru koji je bio pod okupacijom, dok Republiku Srbiju smatramo krivom jer nas je protuzakonito zadržavala u svojim kazamatima nakon međunarodnog priznanja Republike Hrvatske 15. siječnja 1992. godine. Pa onda nek oni vide i nek čupaju sami sebe. I jedni i drugi imamo vlasti koje zapravo na primjeru Vukovara nisu same sa sobom raščistile, a kamoli međusobno – objašnjava on.

Kaže da su iz Zagreba 232 „dragovoljca“ otišla braniti Vukovar – 72 su poginula, 12 ih je preminulo od posledica rata, a 14 se smatra nestalim.

Susret sa oficirom JNA iz Sombora

Ja sam u Vukovaru na predaji vidio svog komandira, odnosno zapovjednika iz kasarne u Somboru gdje sam služio JNA osamdesetih godina. Naš odnos je bio vrlo korektan. Zamolio sam ga da javi mojoj obitelji da sam preživio Vukovar i da idem u logor, on je to zaista uradio nakon tri, četiri tjedna. Moji su misli da je provokacija. Učinio je to vojnički, onako kako bi trebalo. Zločin u Vukovaru, po meni, zapravo nije činila JNA, ona ga je dozvolila. To su uradile političke vojske , oni su bili ti psi rata koji su pušteni s lanca – priča Damir.