Prošlo je 25 godina od onoga „aj – aj -aj, zaboravi na evropsko vreme, zaboravi na evropske žene“. Snimak se pretvorio u spektakularni singl. „Mustafa“ se slušao u Beogradu, Sarajevu, Skoplju, Splitu, Zagrebu… Prodao se u fantastičnih 80 hiljada kopija. Kultni časopis Džuboks proglasio je „Mustafu“ za pesmu godine. Bebi Dol se seća tog vremena kad su se pesme prvo nosile kod Pece Popovića da ih presluša. Svojih 25 godina karijere ona će proslaviti 27. novembra koncertom u Centru „Sava“, na kome neće pevati svetske standarde većsvoje pesme.

Iskreno da Vam kažemo, u vreme kad ste kao klinka pevali „Mustafu“, pitanje je koliko bi se njih kladilo da će te posle 25 godina baš vi postati diva?

– Iskreno i ja Vama da kažem, posle toliko giodina bilo bi tragično da nisam. I danas, kad odem u Zagreb ili Ljubljanu, ljudi od mene nešto očekuju, zahvaljuju mi se, i imaju potrebu da mi pričaju o svojim životima. Pa kao što je Endi Vorhol rekao da svaki parfem ume da ga direktno vrati u neko vreme, u neku sliku, kad omirišeš nešto na šta je nekad nešto većmirisalo, tako i „Mustafa“, „Rudi“ i „Brazil“ vrtaćaju u neko drugo vreme.

Za sve ove godine zadržali ste zavidnu ličnu i muzičku principijelnost?

– Kao mlada imala sam puno para. Sa 18 godina većsam od svog rada počela da nosim novac u kesama. Čuveni saksofonista Čarli Parker je rekao da je novac naš najbolji prijatelj jer nas spasava neprijatnosti. To je tačno, ali je i tačno da novac nije pretpostavka rešenja svih problema. Niti je sreća uvek u njemu. Meni je sreća u mom doživljaju muzike, jer ja život bez muzike ne poznajem. Da me je interesovala popularnost formata Lepe Brene verovatno bih tim putem krenula.

Uspeli ste kroz svoj rad da sačuvate integritet odrednice urbano?

– Verujem da sve što radim i živim pokazuje veliku nadu da će bar jedna generacija u Srbiji, umesto X postati ultra, i da će doživeti da Srbija bude mala i respektabilna, bogata zemlja sa čudnim ali talentovanim ljudima. Naravno, sa svešću da više nikada nećemo moći da živimo kao na filmu u onoj zemlji ezoteričnog socijalizma. Podelili smo se na teritorije, što ne znači da se normalni ljudi, na primer iz Zagreba i Beograda ne razumeju. Iako verujem u ono što budisti kažu da svaka fotka odnese deo tvoje duše bilo mi je drago što sam se pre neki dan „snimala“ za jednu TV iz Sarajeva jer su to jako dragi ljudi koji potvrđuju da postoji bar jedinstveni kulturni prostor, da postoje ljudi sličnog senzibiliteta, ako većne postoji ista država.

Mada ste pop pevačica, čini nam se da u Vama ima neke subverzivnosti, makar zbog toga što ne pravite bolne kompromise?

– Kada sam završavala četvrti razred srednje škole, moj razredni bio je gospodin Krsmanović, profesor sociologije. Na kraju školske godine rekao mi je da sam anarhista, i da nastavim sa tom svojom muzikom, jer sve može da bude OK. Išla sam u 14. Beogradsku gimnaziju. To je period koji ja zovem „nežne godine“. Sećam se kose Sonje Savić, ili kad sam se pobratimila sa Krletom koji sad radi kod gospodina predsednika.

Smrt Vaše prijateljice Sonje Savić bila je povod za podsećanje na usud jedne generacije?

– Nekad mi se čini da su sve generacije u ovoj zemlji usudne. Sonjina smrt je bila jezivi kulturni skandal. Čak su i ozbiljne novine mizerno izveštavale sa dvosmislenim naslovima. Izgleda da nismo u stanju da prevaziđemo tu našu krvoločnu narav. Sonja je bila božanstvena žena. Išle smo u istu Osnovnu školu „Sveti Sava“. Ona je upisala Akademiju sa 16, a Pulsku arenu dobila je sa 18. Sećam se kako mi je jedne noći dok sam pevala u Kairu zazvonio telefon. S druge strane bila je Sonja u društvu Bore Draškovića. Obavestili su me kako su mesec dana izgubili da nađu profil pevačice koja bi Sonji sinhronizovala ulogu za film „Život je lep“. Probali su sa Lepom Lukić, Terezom Kesovijom, Jadrankom Jovanović. Trudila sam se da sebe doživim kao tu promrzlu i dislociranu devojku. Snimila sam uz imaginaciju kompletan saundtrek pre nego što se snimio i jedan kadar filma.

Žalite li što na Evroviziju niste otišli u srećnijim vremenima?

– Pobeda „Brazila“ na domaćem takmičenju koincidirala je sa devetomartovskim demonstracijama. Kad sam u maju došla u Rim na finale neka srpska i hrvatska sela većsu bila popaljena. Na pres konferenciji sam morala da držim predavanje iz istorije.

Izlazi Vam i prigodni CD koji nije klasični best-of?

– Na njemu su pesme iz arhive za koje me ljudi pitaju gde mogu da se kupe. Album se zove „Pokloni se“, po jednoj novoj pesmi „Cilj“ (Veliki Ti, da u sebi sad savladaš sve jače od tebe…). Pesmu sam dobila na poklon od divnog prijatelja Zorana Zagorčića koji je imao mnogo dobar bend „Du – Du – A“. Ovaj album objavljujem u čast svih ovdašnjih prijatelja koji su još tu, ili su negde drugde.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari