Petak, 25. novembar
Ispada da je ovo treći dnevnik za srpsku nezavisnu štampu koju vodi moja neznatnost. Poziv za prvi dobio sam takođe od g. Hubera, s proleća 1996, s tim što je on tada bio urednik Naše borbe, odavno već blaženopočivše.
Drugi je moja neznatnost pisala takođe za Danas, na leto 2001, po narudžbini Vesne Roganović. Prvi dnevnik je pretežno pokrivao crnogorski, a drugi – barselonski i zapadnoevropski prostor: ispada da je ovaj dnevnik, 2011. godine, praktično moj prvi beogradski dnevnik.
Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama. Na „javnom slušanju“ u republičkoj Skupštini Snežana Lakićević je izjavila da je od početka godine do novembra 2011. u Srbiji ubijeno 46 žena. Pre nekoliko meseci, državna sekretarica u Ministarstvu rada i socijalne politike navela je da je u celoj 2010. umoreno njih 32. Recentniji od ova dva podatka čine, između ostalog, „bar 27 direktne žrtve porodičnog nasilja, a zabeleženo je i oko 6.000 prijava za porodično nasilje“. Dok je devedesetih srpski polutotalitarni režim ispoljavao – i tako ohrabrivao ljude na direktnu – agresiju, vlade iz 21. veka se uglavnom trude da prikažu veoma fluidan i ne baš normalan društveni kontekst kao gotovo najuređeniji mogući. Takav konfllikt između stvarnosti i utilitarnih maštarija u praksi tera njegove objekte na samopotiskivanje, na razne odbrambene mehanizme, među kojima je jedan od najgorih ali ne i najređe korištenih nasilje. Sveopšta agresija je što se tiče Srbije devedesetih bila direktna, a u 21. veku izvedena i mutirana, pa utoliko i još nezdravija masovna reakcija. Utoliko je nažalost i ima (sve) više.
Subota, 26. novembar
Gostovanje kod Biljane Vilimon na Studiju B. Po povratku sa snimanja pazarim Playboy, gde mi je objavljen intervju: jednom ću valjda srediti lični press-kliping. Nije prvi dan da se povodom novog romana, Majčina ruka, objave dva razgovora s mojom neznatnošću. Nikada ranije nisam imao ovako zahtevnu medijsku kampanju. Neki vaši projekti naprosto ponište vaše namere. Hteli biste srednjim putem a oni vas izbace u središte gužve. Ako čovek to odbija, ni tada neće moći srednjim putem – već je ušao u raskorak sa svojim namerama, pa ako ne želi da ga on pomeri nagore, ono što ostaje nadole, tj. ka margini. Moja neznatnost veruje u poetičku, ali ne i infrastrukturnu marginu. Na kraju krajeva, više medijskog prisustva koristiće bar knjizi. Ko u većem medijskom eksponiranju vidi nešto drugo sem prilike da odlučnije ponudi svoj projekat potencijalnim konzumentima, postoje pristojne šanse da je budala.
Uveče, Pesničenje u Reksu. Zatim odlazak na piće s Milanom Mijatovićem, njegovom mladom prijateljicom i sa – D.
Nedelja, 27. novembar
Sunce, kojem su po pravilu godišnjeg doba nikli zubi. Neočekivanom poklonu ne treba gledati u zube: u njemu vidim samo (bezubo) sunce. Poboljšanje vremena koristim za šetnju Zemunom sa svojom devojkom D. Zajedno smo odnedavno, ali dovoljno dugo da se začudim sebi što sam toliko vremena proveo s nekim devojkama koje nemaju sve one vrline kojima ona raspolaže: i lepotu, i nežnost, i ženstvenost, i lojalnost, i iskrenost, i odsustvo sklonosti manipulisanju emocijama. Dobar deo ovdašnjih emancipovanih cura je emancipovan dokle im to odgovara – zbog organizacije svog slobodnog vremena apsolutno po sopstvenom nahođenju i, valjda, mogućnosti za šire flertovanje – a od jednog trenutka im to više ne igra, jer im je potrebna i sigurnost i ljubomora prema mužjaku koju im omogućuje patrijarhalno mentalno ustrojstvo. Da ne obrazlažem podrobnije, slična kombinacija 21. i 19. veka još gore se sudara kod lokalnih mladića, u ovom slučaju (kastriranih) mačista. U zagrljaju D. lako zaboravljam na propale veze, svoje i tuđe, koje su htele da veruju da su ozbiljne.
Po povratku kući u inboksu zatičem pismo Filipa Davida, koji navodi da je pročitao Majčinu ruku. Veli, između ostalog, da je posredi „zreo, zanimljiv i veoma uzbudljiv roman“. Isečak iz e-maila objavljujem uz dopuštenje g. Davida. Ne činim to zbog pohvalnog mišljenja nego iz razloga elementarne verodostojnosti: Filipovo pismo mi je jedna od najznačajnijih stavki razdoblja pokrivenog ovim dnevnikom.
Ponedeljak, 28. novembar
Budući freelancer, moja neznatnost može sebi uvek da dozvoli dan-dva odmora. Ako još uvek zna šta to znači. U konkretnom slučaju hladnog poznonovembarskog dana: viđanje s prijateljima, majkom, čitanje neke knjige koja nema veze ni sa skupljanjem građe za neki narativ, niti sa uredničkim obavezama u „Laguni“.
Utorak, 29. novembar
Dobijam dve sms-čestitke za Dan republike. Ranije sam uzvraćao istom merom, ubeđen da je SFRJ bila optimalno rešenje za dotičnih pet-šest balkanskih i pribalkanskih naroda, te da je samim tim II zasedanje AVNOJ-a, gde je ona pre tačno 68 godina praktično i stvorena, krajnje pozitivna tekovina. Prvo i dalje mislim – uz dodatak da bi SFRJ bila opstala jedino da je glavni grad bio u ekonomski najrazvijenijoj republici, tj. da je za njega proglašena Ljubljana – koliko god bilo bez svrhe, a drugo nešto manje otkako sam sabirajući građu za Majčinu ruku saznao da je na AVNOJ-u doneta odluka o oduzimanju imovine, između ostalog, svim politički neopredeljenim folksdojčerima. Time je praktično normirano stavljanje izvan zakona desetina hiljada nemačkih civila u Vojvodini i šire: praktično njihovih života, tela i/li imovine. Jedna na takav način „stečena“ kuća zapala je i moju porodicu, kolonizovanu sa granice Crne Gore i Hercegovine u Vrbas takođe bez pitanja a, kao, dobrovoljno. Znam da je rečena odluka o oduzimanju imovine doneta 21. a ne 29. novembra, na III a ne II zasedanju AVNOJ-a, 1944. a ne 1943, ali je potonje rečenim stvorena država u čije će temelje isto telo koje ju je kreiralo uzidati ništenje privatne imovine: uopšte, privatnosti. Ovog puta na čestitke za 29. XI moja neznatnost nije uzvratila.
Sreda, 30. novembar
Čitanje štampe u obližnjem kafeu Pool. U rubrici hronika jednog dnevnog lista: vest o privođenju lika koji je seksualno zlostavljao svoju bratanicu. Prijavio ga je rođeni burazer. Cela priča u nekoliko redova. Iako jeziva, inventivna je i ekonomična. Hronika je poslednjih godina postala najmaštovitija proza koju ovdašnja stvarnost ispisuje. Ako nije dobro mesto za život, Srbija je dobro mesto za pisanje.
Četvrtak, 1. decembar
Jedan naslov u novinama logično se nadovezuje na „jučerašnji“ zapis i drugi pasus stavke 25. novembar. U Blicu nalazim naslov Tinejdžer i starija žena istukli kontrolore GSP.
Autor je profesionalni književnik
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.


