Živimo sat po sat, dan po dan…

Cijeli svoj život ću misliti o čemu li je pred taj skok toliko razmišljalo, i postavljaću sebi tisuću demonskih pitanja: zašto ne izađoh, zašto ne odoh na balkon… I na koncu, oko 15h skočio je s prozora. U to vrijeme suprug i ja smo bili u stanu ne sluteći da se u tom trenutku naš život nepovratno mijenja.

***

Naš Mahir je bio deveti razred i do određene mjere stidljiv i introvertan dječak, ali ni po čemu nije bio prosječan tinejdžer. Bio je upravo suprotno od toga, o čemu možda najbolje govore pitanja koja je postavljao – atipična za njegov uzrast. Upisali smo ga u Internacionalu školu u Sarajevu, nakon što je završio šest razreda iste škole u Tuzli. Bila je to naša, sad znamo, kobna odluka jer nas je zavaralo iskustvo stečeno u Tuzli. Htjeli smo ga sačuvati od naših etnonacionalističkih primitivizama i ponuditi mu širu životnu i obrazovnu perspektivu, ali – kako se kaže – put do pakla popločan je dobrim namjerama.

***

Htjeli smo da naše dijete bude građanin svijeta. To nije mogao postati u sarajevskoj Internacionalnoj školi BOSNA SEMA sistema jer su ga tamo sačekali sociopati, istina, maloljetni, i znatnim dijelom indoktrinirano nastavno osoblje sakriveno iza skupih udžbenika. Od prvog časa oni su se osjećali ugroženi njegovom blizinom – po svemu različit od njih – unio je paniku u svijest sociopatskih redova 7B. O tome svjedoče njegove sveske iz 7. i 8. razreda, koje smo našli poslije njegove smrti, a koje je on krio od nas. Htio nas je zaštititi. Trpio je sam.

***

Nema nijedne sveske iz tog perioda (septembar 2013 – juni 2015) gdje mu nisu ostavljali pogrdne poruke. Navest ću samo neke: Tuzlak, Villager News, Dubravkov salamanćer, aluzije na socijalni status njegove majke, užasavajuće crteže poput predstave dječaka nabijenog na kolac ili drugog crteža koji, uz ime jednog od zlostavljača, prikazuje čeljust. Jedna od poruka je: „MahiR > 7B“. Dakle, „veći“, što znači „iznad“, neuklopiv u „sedmi B“, ali neuklopiv na način koji remeti ustaljenu atmosferu, znači, da nije neuklopiv bez loših posljedica, nego upravo obratno.

***

Tada slijedi faza podređivanja. Naravno, kao i svako podređivanje, ni ovo nije svrha nego sredstvo, način PREodgajanja, što najprije uključuje postupak RAZ-odgajanja – radikalno udaljavanje od rezultata prethodnoga odgoja, poništavanje efekata prethodne formativne faze. Budući da ta faza nije uspjela, zločinci nisu mogli prijeći na sljedeće faze, pa su pribjegli jedinoj mogućnosti koju su imali na raspolaganju: prešli su na uništavanje. U tome su, nažalost, uspjeli.

***

Iz literature nam je poznato kako:„Izlaganje i interakcija sa sociopatom u djetinjstvu može ostaviti ožiljke cijeloga života.“ Mahirov kontakt sa sociopatima zaista je ostavio ožiljke na naše živote, Dubravkov i moj, a Mahir je od svog sasvim odustao. Mahirov svijet nije bio za brutalni svijet sociopata. Zato je jedan od učenika Internacionalne škole samo nepunih pet sati nakon Mahirove dženaze 17. decembra 2015. mogao postaviti na svojoj facebook stranici: We are the reason (Mi smo razlog).

***

I da nisu napisali, mi bismo saznali, jer sam na dan dženaze, dok smo se samo pitali ZAŠTO, dobila telefonski poziv od Mahirovog školskog kolege koji je tada tvrdio da je on sam kriv za Mahirovu smrt i ispričao mi šta je Mahir sve prošao, skupa s njim, te da mu je povjerio svoju suicidalnu namjeru. Rekao mi je također da ima nešto što može ispričati “samo čika Dubravku”. Poslije će se ispostaviti da je to bilo silovanje – i to oklagijom. Dječak je osjećao grižu savjesti. A skupa su prošli sve: od vezivanja za radijator, premlaćivanja, do tjeranja da se ljube i silovanja.

***

U međuvremenu, jedan od Mahirovih vršnjaka iz škole će na svom facebook profilu opisati kako su ga zlostavljali i potvrditi sve ovo, s tim što će o sebi govoriti kao o nekome ko je Mahira branio. Njegov iskaz na facebooku završava: „A to sa oklagijom dešavalo se nakon mog odlaska. O tome bih mogao napisati roman“.

***

Stručni ljudi pomogli su nam da shvatimo da trauma kojoj si bio izložen obeshrabruje i izolacija postaje mehanizam zaštite, jer kad te verbalno i fizički muče, onda te preziru, a kad te preziru, terorišu te na sve načine, i na kraju svega, ni bijeg ne pomaže jer ostaje nepodnošljiva bol. Duša se smiruje ukidanjem tijela.

***

Moj suprug Dubravko Lovrenović po vokaciji je medijevalist i radi na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Uža oblast njegovog zanimanja je srednjovjekovna Bosna i Istočnocentralna Evropa. U posljednje vrijeme intenzivno proučava fenomen smrti u srednjem vijeku sa akcentom na Crkvi bosanskoj i stećcima – bosanskim i južnoslavenskim nadgrobnim spomenicima. Mahiru je to također bila omiljena tema. Pitao se – zašto danas nema Crkve bosanske, ona je za nas (BiH) najbolje rješenje.

***

Dubravkov i Mahirov odnos kretao se najprije od Mahirovog persiranja, koje je vrlo brzo nestalo, upravo na Mahirovo insistiranje. Štaviše, u jednom ga je trenutku počeo zvati ocem. Ja se nikad nisam miješala u njihove odnose. Dubravku to nije bilo iznenađujuće jer je dječak tražio muški uzor. Nažalost, nije ga našao u svom ocu i insistirao je da kad se govori o njegovom ocu, upotrebljavamo sintagmu – biološki otac. Taj otac nije shvatao svoje dijete, nije shvatao da ga je izgubio onog trenutka kad smo Mahir i ja samo sa svojom odjećom izašli iz zajedničkog trosobnog stana na ulicu.

***

Često je ismijavao moj posao. Budući da sam lingvistica, stalno mi je govorio da je glupo učiti jezik koji znaš. I kad bih mu počela objašnjavati zašto je to potreban predmet u školi – on mi počne objašnjavati kako je bolje da se djeca upoznaju o resursima planete koja je na izdisaju, itd. Često nam je govorio da je u našoj kući kao na času demokratije i ljudskih prava, ali da smo naivni jer svijet drugačije funkcionira i ništa nije onako kako mi mislimo. Govorio je Dubravku: Tata, nijedna tvoja knjiga neće promijeniti ljude, jer ljudi se ne mijenjaju. A vladaju najbeskrupulozniji. Ponekad nam je oboma, i Dubravku i meni znalo biti jako mučno poslije razgovora s njim jer je nepogrešivo razumijevao sve. Za sebe je tvrdio da je agnostik, a da religije, naročito kod nas, nužno sadrže mržnju prema drugima. Zato je religija, posebno institucionalizirana, za njega bila totalno neprihvatljiva.

***

S druge strane, iako četrnaestogodišnjak, znao mi je biti oslonac u nekim situacijama, čak i korektiv. Sjećam se naše zadnje subote – gledali smo prilog o malom Aleksi iz Niša. Ja sam jecala, a on me zagrlio i tiho rekao: Ali, mama, možda mu je sad bolje. Subotu, dva dana prije nego što će moj Mahir napraviti isto to, proveo je sa mnom, umjesto s prijateljima, iako je ta subota bila prekrasna. Tad je iskoristio tu priliku da zatraži da jedno drugome damo jedno obećanje od kojeg se i danas sledim, a to je – da onaj ko ostane živ nastavi sa životom. Naravno, kao i svaka majka uhvatila sam se priče o tome kako postoji određeni red u smrti. Međutim, Mahir me tu prekinuo. I tražio da jedno drugome obećamo nastavak života ma šta bilo.

***

Tada nisam znala da se moj sin, u stvari, svime što je tada govorio opraštao od mene. Sad to znam. I zahvalio mi se što sam ga odgojila da može slobodno misliti. Rekao mi je da u njegovoj školi niko ne smije izraziti sumnju u Boga jer te odmah napadaju, iako rade sve što s Bogom nema veze. Rekla sam mu da sam ponosna na njega. Ponosna jer nije išao na vjerske obrede radi veće ocjene, ponosna jer je bio socijalno osjetljiv, jer nije htio nositi Nike niti majice skuplje od 15 maraka. Zato on i nije mogao ostati u školi gdje je tip telefona, marka patike ili jakne ono što određuje tvoju vrijednost.

***

Kad god sam ga pitala o djevojčicama, govorio je da su ograničene i sponzoruše. Onda sam se sjetila jedne odlične učenice i divne djevojčice, na što mi je Mahir odgovorio: Mama, ona sve zna reproducirati, a ni o čemu misliti… Eto, takav je bio.

***

Dubravku i meni ostaje da se izborimo sa traumom stratišta, kako smo je sami nazvali. To je trenutak kad nas izvode, odnosno zovu putem interfona da siđemo jer nas treba policija. Zapravo, to je gore od stratišta jer kad idete na stratiše – znate kuda idete i možete imati strah, ali kad su nas izvodili ispred zgrade nismo znali kuda idemo, a to je bilo puno gore od stratišta. Jer, ono što nas je dočekalo i što se trajno, kao TRAUMA, urezalo u našu memoriju to je „stratište s kojim liježemo navečer i ujutro s njim ustajemo“. Da Bog da da nikad nijedan roditelj na svijetu ne mora reći: Da, to je moj/a….!!!!

***

U Mahiru su izazvali nepodnošljivi osjećaj krivnje i manje vrijednosti, zapravo vlastite ništavnosti, otrovali su njegov um pa je na kraju digao ruku na sebe. Naš, primjeren odgovor na tragediju može biti samo javan i transparentan.

***

Sve smo iznijeli, a sam Bog zna koliko je teško u trenucima kad se raspadate od nepreboli, izaći s cijelom pričom koja mnogim ušima nikako ne odgovora, naročito najmoćnijim i najbijednijim. Prvima jer su na udaru – to je ona tranzicijska “elita” koja je rat koristila za bogaćenje i kojoj su ove škole neophodne da bi dobili ono što nikako nemaju, da bi njihova djeca bez muke došla do nečeg elitnog, mada su profesori iz Bosna Seme skupljeni iz Turske s “koca i konopca”. Drugi su oni kojima su crne hronike glavne vijesti jer im njihova bijeda života biva tako manja. Lakše je iza lažnog imena prozivati i pričati takve gluposti da se često pitate – da li ti ljudi uopće imaju mozak.

***

Ubrzo, i mediji su se podijelili – svako prema svom svjetonazoru. Portali – također. Generalno, ušli smo u zavjeru šutnje. A znamo da tamo gdje postoji zavjera šutnje puno je prljavštine. Tako smo, na primjer, na meti bošnjaka.net jer sam izjavila da je dijete silovano tokom džume. Nanijela sam im duševnu bol. Pritom moj suprug je Vlah. I to ne bilo kakav Vlah – pa smo odlična meta. Poočim pa se brine za dijete koje je budio u školu svaku jutro! Pa gdje to ima, ne možete vi prevariti novokomponiranog Bošnjaka, čak ni u njegovu opjevanom merhametluku.

***

Što se nas tiče,mogu osporavati našu vjerodostojnost do mile volje, kao što su i u svim drugim prethodnim slučajevima. Mogu se potruditi da me što manje ljudi sluša, što su i drugima činili. Mogu ići, kako su već i počeli, od toga da je žrtva sama kriva. No, mi smo i bez toga znali – što je krivac moćniji – to ima veću mogućnost da sam kreira i objašnjava situaciju. Zato ovo i pišemo. Znam da bez socijalne sredine teško možemo savladati nadmoćnijeg silnika.

***

Zavjera šutnje funkcionira tako da jedni strvinare, dok drugi traže objektivizam koji provode autocenzurirani novinari i mediji. Do koje su mjere određeni mediji strvinarili nad Mahirovom smrću najbolje govori Centralni dnevnik ratnog novinara, a danas biznismena Senada Hadžifejzovića, koji, zamislite, a sve radi kao objektivnosti, dovodi u goste Mahirovog biološkog oca, koji nikad nije došao u Sarajevo da vidi gdje mu dijete živi, niti je ikada vidio školu koju mu je dijete pohađalo. Međutim, uprava BOSNA SEME posjećuje biološkog oca više puta u Tuzli, a nas nijednom, niti nam je ikada izrazila saučešće, osim iznuđenim saopćenjem. Tu je smišljena strategija – slučaj porodičnog nasilja, a i kako bi kod nas moglo drugačije, naročito kad je poočim Vlah. Svako naredno Senadovo pitanje imalo je veze s Mahirom kao sa atomskom fizikom u aktuelnom trenutku.

***

Hadžifejzović je uspio: Ja sam kurva, bezbožnica, nosim naušnice, preudata sam za Vlaha… a sad me zna i Hadžifezović jer mu je biološki otac sve objasnio. Samo mu nije objasnio da je Mahir u međuvremenu postao tinejdžer koji je mogao sam da bira – s kim će i kako razgovarati, koga će kako zvati, a još kao dječak prilikom razvoda odlučio je s kim će živjeti.

***

Druga i treća ili pak jedna strana su autocenzurirani novinari i mediji. Zašto su se odlučili na takav pristup, i to oni od kojih biste najmanje očekivali, mogu samo nagađati, ali neću. Ne žele objektivno informirati. Ne žele istraživati i doći do istine, jer bez nje nema pravde. Svoju su društvenu odgovornost maestralno preokrenuli pa su radi targetirane djece odustali pisati o ovome slučaju, dok se ne oglasi Tužiteljstvo. Svaka čast! Samo ovo nije nikakva objektivnost ili neutralnost. Ovo se zove autocenzura.

***

Ostalo nam je da dišemo, da se borimo i živimo od sjećanja. To nam više niko ne može uzeti i ne može iskliznuti ničijim skokom. Ona nam pomažu da preživimo sve ovo poslije, ma koliko prljavo i unižavajuće bilo, a ponekad je i više od toga. Zato sad znamo zašto nam je dijete o svemu šutilo, zašto je sve negirao i zašto su zidovi oko njega bili tako tvrdi i neprobojni. Sve što je proživio je neizrecivo. Nama, Dubravku i meni ostaje da živimo sat po sat, dan po dan, sedmicu po sedmicu. Za nas više nikad i ništa neće biti isto. Dobri i plemeniti ljudi će pomagati, “objektivni” šutjeti, podmukli podmetati a mi ćemo zauvijek pamtiti šutnju “prijatelja”.

***

O sagovornici

Dr Alisa Mahmutović je rođena u Tuzli 1977. gde je diplomirala na Filozofskom fakultetu. Doktorirala je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, na Odsjeku za slavistiku. Posebno polje njenog interesovanja je frazeologija. Objavila je rečnik poredbene frazeologije sa česticom “kao”- Kao frazeološki rječnik . Bavi se i savremenim lingvističkim temama. Radi na Filozofskom fakultetu u Zenici.