Živimo sat po sat, dan po dan…

Ovo pišem jer želimo biti poslednji roditelji koji će stajati na tribini ispred Parlamenta BiH, ili bilo gdje u svijetu i reći: Dragi, sine, dragi Mahire, fališ nam kao voda, kao zrak, kao smisao. Neka budemo poslednji roditelji kojima se dešava da im dijete bude natjerano u smrt. Neka smrt mog divnog dječaka sa dubokim smeđim očima i osmijehom koji topi srca, neka smrt mog divnog Mahira ne bude besmislena. Neka više nijedna majka ne strahuje kad joj sin krene u školu.