PEČATARI: Čekala sam da počnu da pečate televizore po kućama. Da plene knjige smejalice. Da nam putem i-mejla dostave krokije razgovora dozvoljenih pod jorganom. Pre nego što isključe internet. A sve to pod budnim okom Republičke izborne komisije. Pa da se zna ko je blejao u ćoravu kutiju dok oni politički kapitalizuju šta stignu. Spremim se u utorak da gledam ciklus antifašističkog filma na HRT – tamo partizani, ustaše, domobrani još ratuju.
Računam u kuću mi može upasti samo milicija sa nalogom, kad hoćeš ima još ko misli da može. Uzmem odgovarajući zakon. Moja kuća nije javno mesto. Uzmem Orvela… Kad ono, međutim… Mnogi su se prepali da će ovo da postane praksa. Orvelovska. Tužili me jednom, nije bitno kojim povodom. Mene i vlasnika jedne firme. On se, međutim, izvinio. A ja neću. Prešli su se: nemam firmu koju bi državnim mobingom, što bi rekao jedan nazovi vlasnik, mogli da mi ugase. Pred ovom orvelovštinom, koja napreduje, zgranuli su se još neki. Ko god je mogao već je pred svinjskim gripom sa radnog mesta umakao na godišnji odmor ili bolovanje. Da, kao, izbegnu masovke. I opštu zarazu.Oni što su ostali dobili su slobodan dan u četvrtak. Jer je tako rekla naša Vlada, a podržao je i Đilas. Privatnici su prevrtali očima. Ali ćute. Bolje da štetuju jedan dan, nego celu firmu.
GRANIČARI: Zateknem se tako početkom septembra na graničnom prelazu između Kosova i Makedonije. Pošla iz Južne Mitrovice, preko Prištine, za Skoplje da vidim da li ću da preživim. Sve je lepo prošlo, da bolje ne može biti. Veče. Na graničnom prelazu samo ja i dva kosovska policajca. „Otkud vi?“ pita jedan. „Bila u Južnoj Mitrovici“, kažem. „A što ste išli u Južnu Mitovicu, što niste u Štrpce?“ „Svejedno, kaže, drugi Južna Mitovica ili Štrpce, sve je to Srbija. I na pasošu nam još piše Jugoslavija“. Mislim, provokator. Gde da s mirom prođem kroz celo Kosovo, ovde nadomak bratske Makedonije da nastradam. „E, kažem, ako vam smeta ta Jugoslavija na pasošu, a vi je izbrišite. Branim li vam ja?!“ „Šta da izbrišemo, kaže onaj drugi, ja sam Srbin iz Štrpca“. Napamet mi pade Dragan Marković Palma: nema ništa lepše nego ako na Kosovu sretneš policiju, a među njima i jedan Srbin. Pa još iz Štrpca. Onaj prvi Albanac me pita: „Recite šta ovom mom Srbinu fali ovde sa mnom? Kad su ga zvali da napusti službu, nije bio Boris Tadić da ga pita šta su mu danas ručala deca“. E, pa saglasno Ahtisarijevom planu, kosovski organi su prošle nedelje organizovali lokalne izbore u opštinama sa pretežno srpskim stanovništvom. Iako su tamo većina, Srbi su, nazdravlje, zbog bojkota izgubili Štrpce. Na veliko zadovoljstvo Olivera Ivanovića, koga su Srbi koji ga nisu poslušali svrstali u svoju „turističku internacionalnu zaštitu“. Bezubu. Sad tamo neće morati da se biju Srbi njegovi sa Srbima Mome Trajkovića. Opštini Štrpce pripada Turistički centar Brezovica. Retko mesto gde Srbi sa Kosova mogu naći sebi posla. I mesto koje su javnim oglašavanjem pokušali da privatizuju i Agencija za privatizaciju iz Beograda i Kosovska poverilačka agencija iz Prištine. I jedni i drugi više puta. Bezuspešno. Prvima je pravo osporio UNMIK, drugima lokalni srpski organi. U jednom preduzbornim ciklusu političke stranke iz Beograda su pretile sa 40 miliona evra investicija u Brezovicu. I to im je pravo UNMIK osporio. Sad su mirni. Vlast u Štrpcu pripala je Albancima. Sve sa Brezovicom?
KOČNIČARI: Kako trenutno stvari stoje, Srbija je, zahvaljujući balkanskoj ofanzivi Rusije, dobila još jednu evropsku šansu. Tanku, ali šansu da sa Hrvatskom umakne u EU. Od mogućeg ostanka u balkanskoj nedođiji. Koliko je tome doprineo naš ministar Vuk Jeremić, ne zna se. Ali sarajevski Dnevni avaz očito misli da je mnogo. Prema izvorima tih novina, Jeremić je pred Evropskim parlamentom potegao najjači argument: „Srbi su bili 500 godina pod Turcima“… „ne žele da opet budu u čekaonici sa Turskom“. Zahvaljujući Seržu Bramercu sa Hrvatskom ćemo bar još neko vreme deliti istu čekaonicu. Jer, Bramerc je, pomalo neočekivano, rezultate mera koje je u saradnji sa Haškim sudom preduzela Hrvatska ocenio „ograničenim“ u potrazi za artuljerijskim dokumentima iz Knina, dok je „zadovoljan intenzitetom pokušaja srbijanskih vlasti“ da pronađu dva preostala begunca, koja Hag traži. Više nego napola Srbiji sklonom izjasnila se i Holandija. Sad vreme teče. Na čelo EU je uz podršku Francuske i Nemačke, stigao belgijski premijer Herman Van Rompuj kome su odmah izvukli izjavu iz 2004. godine da „Turska nije deo Evrope i to nikada neće biti“ jer „osnovne evropske hrišćanske vrednosti bile bi narušene prijemom Turske u EU“. O bože Božo!
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.


