Brojevi nam nikada nisu bili jača strana. Izbegavali smo ih kad god smo mogli. Izgleda da su isuviše jednostavni za naš ukus. Za nešto što je, na primer, merljivo kao površina nečega, u usmenim i pismenim predanjima saznavali smo da se kvantifikuje, recimo, kao „dan oranja“.

Naknadne „ekspertize“ (konsultacije sa dedom, stricem, ujakom, tečom…) pokazale bi da je to negde „oko pola“ hektara. U zemlji gde se sve označava sa „oko“ i „između“ čini se da jedino znamo tačan broj penzionera. U ovom trenutku ih u Srbiji ima 1.606.729. Svi oni, kao i zaposleni kojih ima „oko“ 1,8 miliona, deo su sistema penzijsko-invalidskog osiguranja. Naravno, ni taj sistem, kao ni ostali u tranzicionim vremenima, ne može da se izvuče iz zagrljaja reformi. Sa strane posmatrano, ogroman i tajnovit, u decenijskom mraku, nalik prastarom tamnom vilajetu, konačno je došao na red. Samim tim, bilo je puno posla za kreatore novog sistema. No, kako to kod nas obično biva, uključili su se svi, što ne čudi. Jedini posao koji u Srbiji cveta i za koji se bez izuzetka svi otimaju jeste bavljenje tuđim poslom.

Krenimo redom, uz nužna pojašnjenja. Na sceni su običan mali čovek i „ničiji“ sindikati. Šta reći o sindikatima, a da to bude smisleno?! Običnog malog čoveka su decenijama, očigledno bezuspešno, ubeđivali da se nazove „radnim“. Penziju je video i vidi kao ideal – ispunjenje svih lukrativnih očekivanja, što ne bi trebalo da čudi ako se zna da je njegova ideja vodilja bila i ostala „niko ne može toliko malo da ga plati koliko on malo može da radi“. Za ostatak sveta je to neshvatljivo. Možda vic može da pomogne (namenjen je Crnogorcima, ali izum je naš). Dete (najčešće muško) ne želi da napusti majčinu utrobu. Saplemenici ga bezuspešno ubeđuju. U očaju, najvispreniji daje predlog koji se ne odbija: „Hajde, mali, bićeš pukovnik“. Tajac… „U penziji?“ oglasilo se novorođenče i tim pitanjem definisalo svoj ključni životni cilj – biti u penziji.

Eksperti (oni koji elaboriraju već davno i dobro poznate stvari), domaći, zavisni i nezavisni, kao i oni strani dopisni ili putujući. Političari – oni koji su na poziciji, kao i oni koji bi to hteli da budu. I o jednima i o drugima je već sve rečeno (ili mi naivni samo tako mislimo). Oni koji imaju „sve“, pa i strah da ne ostanu bez „svega“. Naravno, tu je i publika – više od 1,6 miliona penzionera. Pristojna gledanost. U prvom redu balkona su bankari MMF-a. Bankari ko bankari žele da osiguraju svoj novac. Ta vesela i šarena družina u razigranom „gluvom kolu“ prepunom sugestija i predloga, očekivanja i zahteva, razbuktalih emocija, od strahovanja do pretnji, vija se besomučno danima.

Bio je težak izbor za kreatore novog sistema PIO osiguranja. Šta od svega uzeti, a šta ne?! Dobro je poznat zakon tamnog vilajeta: uzeo – ne uzeo, kajaćeš se. Presekli su i dali neko svoje viđenje – uštede, zaključno sa 2020. godinom, iznosiće 71,5 milijardi dinara. Učešće izdataka za penzije svešće se do 2015. godine na prihvatljivih 10,3 odsto bruto domaćeg proizvoda. Ali, pustimo projekcije. Ono što je bitno za 1.606.729 penzionera jeste da se stečena prava ne ukidaju, niti se umanjuju, i da će penzije do 2012. godine pratiti rast zarada u javnom sektoru. Ne manje bitna za one buduće, pogotovu one koji tek počinju da rade jeste jasna poruka: penzija u državnom sistemu osiguranja ne može više da bude ideal kome se teži, ali ni onima, pre svega iz vojske, policije i državne uprave, da se lako i neodgovorno oslobađaju suvišnih, bilo prekobrojnih ili nepodobnih.

Nova rešenja treba da potvrdi vreme. Jedno je, međutim, sigurno – svetlo je upaljeno. Vilajet će još dugo biti vilajet, ali bar osvetljen. Dovoljno za početak.

Autor je zamenik gradonačelnika Beograda

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari