„A, ako sada Srbija stane, ma koliko sporo da neko procenjuje da ide, da bi se ponovo pokrenula proći će deset godina“. Ovako je govorio Zoran Đinđić 2002. godine. Proteklih godina, Srbija je nekoliko puta bila u opasnosti da stane na svom putu reformi, modernizacije, izgradnje društva koje poštuje ljudska prava, demokratiju i tržišnu ekonomiju, a koje u svojoj krajnjoj posledici treba da dovedu do članstva u Evropskoj uniji i međunarodnog priznanja modernosti Srbije.


Prvi put je Srbija bila u opasnosti da stane nakon Đinđićevog ubistva. Sukob na liniji Živković-Dinkić u junu 2003. godine doveo je do strmoglavog pada popularnosti partija DOS-a i velikog rasta Srpske radikalne stranke kao glavnog preživelog dela nacional-socijalističkog režima Milošević-Šešelj. Takav trend je doveo do iznenađujuće teškog poraza kandidata DOS-a na izborima za predsednika Republike u novembru 2003. godine, kada je kandidat radikala, Tomislav Nikolić, dobio preko 250.000 glasova više od kandidata DOS-a, Dragoljuba Mićunovića. Samo zbog nedovoljne izlaznosti glasača, 38,8 odsto, srpski nacionalisti nisu uspeli da pobede na predsedničkim izborima i zaustave Srbiju na njenom putu reformi. Trend jačanja najekstremnijeg i najopasnijeg dela bivšeg režima je morao biti zaustavljen po svaku cenu, jer bi dolazak radikala na vlast ne samo zaustavio Srbiju na deset godina, već bi je vratio nekoliko godina unatrag.

Jedini način da se preseče trend napredovanja radikala bili su novi izbori, kako bi se eventualno stvorila šansa da se nezadovoljstvo građana kanališe i formira nova koaliciona vlada od članica DOS-a. 2004. godine održani su izbori, kako parlamentarni tako i predsednički. Tadić je porazio Nikolića zahvaljujući, na kraju, podršci celokupnog DOS-a, i formirana je vlada koja je, koliko god da neko procenjivao da je sporo, ipak sprovodila reforme. U periodu od 2004. do 2007. godine EU je odobrila Studiju o izvodljivosti za Sporazum o pridruživanju i stabilizaciji, potpisani su prvi sporazumi sa NATO, novi trgovinski sporazum CEFTA je stupio na snagu, a 22 haška optuženika su isporučena pravdi.

Drugi put je Srbija bila u opasnosti da stane nakon proglašenja nezavisnosti Kosova u februaru 2008. godine. Nova trauma dovodi do raspada vladajuće koalicije, odustajanja DSS od evropskog puta Srbije i ponovne opasnosti da radikali dođu na vlast. Međutim, zahvaljujući i podršci EU, prihvatanjem Sporazuma o pridruživanju i stabilizaciji, te investicijom FIAT-a, rezultati parlamentarnih izbora, u maju te godine, doveli su do formiranja nove vlade predvođene koalicijom „Za evropsku Srbiju“. Afirmacija evropske ideje dovodi do najozbiljnijeg okršaja u okviru nacionalističkih partija u čitavom periodu od uvođenja višepartijskog sistema u Srbiji.

Usled neslaganja oko odnosa Srbije prema Evropskoj uniji dolazi do cepanja u okviru Srpske radikalne stranke i formiranja Srpske napredne stranke. U tom trenutku izgledalo je da Srbija ne može više biti zaustavljena na svom putu reformi, odnosno članstva u Evropskoj uniji. Nakon hapšenja Mladića i Hadžića, mogao se očekivati trijumf evropske ideje i vladajuće koalicije, krunisan kandidaturom i datumom pregovora za članstvo u EU do kraja 2011. godine.

Međutim, dolazi do kopernikanskog obrta koji je po treći put doveo Srbiju u opasnost da stane na svom putu reformi. Vladajuća koalicija, usled katastrofalne pogrešne procene vrednosti vlastitog političkog kapitala u Evropskoj uniji, a gurnuta nacionalističkim porivima kod pojedinaca, pokušava da „trampi“ hapšenje Mladića za podelu Kosova. Ovakva diletantska greška napravila je, za građane Srbije, od „gotovog veresiju“. Naime, ako su pre leta visoki evropski zvaničnici nagoveštavali ne samo mogućnost kandidature Srbije za članstvo u EU, već i dobijanje datuma početka pregovora do kraja 2011. godine, došlo je do „hladnog tuša“ za sve proevropski orijentisane građane u Srbiji, odnosno do odlaganja odluke o kandidaturi za mart 2012. godine i potpune neizvesnosti oko usvajanja iste. Da odgovornost Vlade za ovaj neuspeh bude još očiglednija, istovremeno je EU prihvatila kandidaturu Crne Gore. Srpski nacionalisti su ovu odluku EU dočekali sa olakšanjem i likovanjem.

Od teškog poraza pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu, kada je taj sud utvrdio da nezavisnost Kosova nije u suprotnosti sa međunarodnim pravom, nacionalisti su imali samo jedan cilj, a to je da umanje značaj i podršku EU među Srbima. U tom cilju jedan od glasnogovornika srpskog nacionalizma, Kusturica, lansirao je tezu „da mi želimo Evropu, ali u stvari Evropa ne želi nas“, što su potom zdušno podržali ideolozi srpskog nacionalizma Bećković i Ćosić. Najeminentniji nacionalista u srpskoj vladi, te tvorac mnogih propalih pokušaja miniranja srpskog puta u EU, Jeremić, išao je i korak dalje sa teorijom da „nije bitno da li će Srbija ući u EU, već je bitno da se reforme u Srbiji nastave“.

Kao da je jedno bez drugog moguće, kao da tako nešto slično već nismo probali devedesetih, što verovatno mladi ministar nije ni okusio. Pored toga lansirao je i drugu mantru „da je EU umorna od proširenja i da u vremenima krize građani EU ne žele proširenje“, što je EU uspešno demantovala na primeru Hrvatske i Crne Gore. Cilj ovih nacionalista je u suštini da zaustave put Srbije ka društvu koje poštuje ljudska prava, u kojoj važe zakoni tržišne privrede, gde se vladavina zasniva na demokratiji, a Srbi žive ravnopravno sa drugim narodima u Evropi.

Tragedija se sastoji u tome što njih apsolutno ne zanima što je u periodu od trijumfa srpskog nacionalizma i početka jugoslovenskih ratova 1991. godine pa do danas, Srbija izgubila preko 650.000 stanovnika, odnosno skoro 9% svog ukupnog stanovništva. Srpski nacionalisti u svom zanosu potpuno su indiferentni prema prostoj matematici koja pokazuje da će, ako se zadrži sadašnja stopa pada broja stanovnika, Srbija za oko 170 godina imati nula stanovnika. Zanimljivo je da to i nije tako dugačak period, istorijski posmatrano, jer ako pogledamo unazad to je period do 1842. godine, odnosno do vremena, zanimljive li koincidencije, tzv. Ustavobranitelja. Srbija, bez Kosova, danas ima stanovnika otprilike koliko je imala pre 40 godina odnosno 1971. godine. U periodu od 1971. do 2011. godine, stanovništvo Grčke poraslo je sa 8,8 na 11,3 miliona, Italije sa 54 na preko 60 miliona, Nemačke sa 78 na 81 milion i Španije sa 34 na preko 46 miliona stanovnika. Srpsko društvo, uz sve praktične mere koje preduzima, a koje ga, prema međunarodnoj fondaciji Save the Children, svrstavaju u prvih 30 u svetu prema stepenu zaštite majke i deteta, ne uspeva da zaustavi ovaj dramatičan trend pada stanovništva, koji ugrožava i sam opstanak srpskog društva, srpske države i srpskog naroda.

Nedostatak perspektive, ekonomska nesigurnost i neizvesna budućnost su glavni razlozi zbog kojih se u Srbiji stanovništvo katastrofalno smanjuje iz popisa u popis. Perspektivu bolje budućnosti za građane Srbije nudi samo članstvo u Evropskoj uniji, što je i empirijski dokazano na primeru svih građana koji danas žive u Evropskoj uniji. Nikada uništena Nemačka, desetkovana Italija, nerazvijena Španija ili unazađena Grčka ne bi dostigle današnji stepen kvaliteta života za svoje građane bez evropske zajednice. Evropska unija, uz sve njene slabosti i krize, danas je najrazvijeniji deo sveta prema svim kriterijumima ljudskog razvoja, i još uvek su jako daleko od tog kvaliteta života Kina, Brazil ili Rusija. Teorije o skorom raspadu Evropske unije su samo izgovor za one koji ne žele da prihvate vrednosti te zajednice.

U slučaju da evropska ideja u Srbiji oslabi, brzo će je zameniti, iako pogrešna, ideja nacionalizma, a mi u Srbiji ćemo se ponovo naći na početku neke nove ružne faze naše istorije, da parafraziram Đinđića, koja se može završiti samo nekom novom tragedijom srpskog naroda koja će samo ubrzati demografske procese i skratiti onih 170 godina na nešto kraći period. U tom smislu apsolutno je neophodno da koalicija, koja je dobila poverenje građana na paroli „Za evropsku Srbiju“, hitno sprovede sve neophodne dogovore koji će normalizovati život građana koji žive na Kosovu, omogućiti kandidaturu i članstvo Srbije u Evropskoj uniji i, pored novih mostova i vrtića, pružiti građanima Srbije perspektivu bolje budućnosti u kojoj važe ista prava za sve građane bez obzira na njihovu nacionalnu, versku ili rasnu pripadnost ili seksualnu orijentaciju.

Autor je advokat i bivši narodni poslanik i državni sekretar

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari