Tromboza predstavlja jedan od najčešćih uzroka obolevanja i smrti u savremenom svetu. To je bolest u čijem nastanku učestvuju kako nasledni tako i stečeni faktori, koji mogu biti prolazni ili trajni (obimne traume, hirurške operacije, dugo ležanje u krevetu, hronična srčana slabost, ateroskleroza, prisustvo veštačkog srčanog zaliska, maligne bolesti, gojaznost, starost, trudnoća i postporođajni period, kontraceptivna sredstva, pušenje, šećerna bolest, povišen krvni pritisak, povišene vrednosti holesterola u krvi itd.)
Tromboza počinje uzajamnim dejstvom oštećenog zida krvnog suda i trombocita (krvnih pločica) usled delovanja mehaničkih, hemijskih i imunoloških faktora. Stvaranje tromba (ugruška) u arterijskim krvnim sudovima je najčešće posledica ateroskleroze, koja dovodi do lokalizovane aktivacije i agregacije (nagomilavanja) trombocita i sistema zgrušavanja krvi. Ukoliko nastali tromb dovede do potpunog prekida protoka krvi u srčanim i moždanim krvnim sudovima, nastaju infarkt srca i moždani udar.
Nova saznanja o višestrukoj ulozi trombocita u nastanku tromba u arterijskom krvnom sudu ukazala su na značaj primene antitrombocitnih lekova. Zadatak ovih lekova je da zaustave aktivaciju i nagomilavanje trombocita i formiranje tromba. Najčešće se primenjuju kod: nestabilne angine pektoris i infarkta srca, ishemijskog moždanog udara i prolazne ishemije mozga (ishemija je stanje u organizmu koje nastaje potpunim ili nepotpunim prekidom cirkulacije, kada pojedina tkiva ne primaju dovoljnu količinu kiseonika iz krvi, što može da dovede do izumiranja tkiva), primarne i sekundarne prevencije bolesti srčanih i moždanih krvnih sudova, perkutane koronarne intervencije (minimalno agresivne intervencije u kardiologiji ili radiologiji, kojom se posle zapušenja ili suženja srčanih arterija uspostavlja cirkulacija krvi u srčanom mišiću), bolesti perifernih arterija i ugrađenih mehaničkih srčanih zalistaka (u kombinaciji sa oralnim antikoagulantnim lekovima).
Od brojnih antitrombocitnih lekova, trenutno najčešće korišćeni lekovi kod nas su: aspirin, tiklopidin, klopidogrel i prasugrel.
Acetilsalicilna kiselina, koja je od 1899, u medicini poznata kao aspirin, najduže i najčešće je upotrebljavan antitrombocitni lek. Početkom 1971. otkriće mehanizma delovanja aspirina na smanjenje funkcije trombocita, zaslužilo je Nobelovu nagradu. Brojne studije su pokazale da aspirin smanjuje neželjene događaje kod bolesnika koji idu na perkutanu koronarnu intervenciju, smanjuje rizik od nefatalnog infarkta srca i nefatalnog ishemijskog moždanog udara. Primena obloženih preparata aspirina, čije razlaganje počinje tek u tankom crevu, mogu da smanje, ali ne i da isključe rizik od neželjenih događaja kod dugotrajnog uzimanja, kao što je krvarenje, najčešće iz želuca i creva.
Tiklopidin se koristi u prevenciji šloga kod bolesnika koji su imali prolaznu ishemiju mozga ili preboleli prvi moždani udar. Uočeni nedostaci ovog leka su sporost u dostizanju punog terapijskog efekta i činjenica da može da dovede do poremećaja u krvnoj slici. Klopidogrel je mnogo češće u upotrebi. Primenjuje se u prevenciji akutnog infarkta srca, ishemijskog šloga, tromboembolizma i vaskularne smrtnosti kao i u prevenciji zapušenja ugrađenog stenta (metalne mrežice koja širi suženi krvni sud i omogućava nesmetan protok krvi). U kombinaciji sa aspirinom, klopidogrel je zamenio tiklopidin posle ugradnje stenta. Problem u terapiji klopidogrelom predstavlja njegovo uzajamno dejstvo sa lekovima koji smanjuju lučenje želudačne kiseline, antikoagulantnim lekovima i nesteroidnim antireumaticima. Klopidogrel se ne sme davati bolesnicima sa akutnim krvarenjem, moždanim krvarenjem, čirom na želucu, grizlicama u želucu i crevima i pred operaciju. Rizici od krvarenja postoje i kod ove grupe lekova, ali su manji u odnosu na aspirin.
U slučajevima kada je to neophodno, antitrombocitni lekovi se mogu primenjivati zajedno sa antikoagulantnim lekovima, što pruža pouzdaniju zaštitu od nastanka tromba, ali podrazumeva i veći rizik od krvarenja.
Danas je adekvatnu primenu antitrombocitnih lekova nemoguće sprovesti bez laboratorijskog praćenja. Ono nam pomaže u otkrivanju bolesnika sa nedovoljnim ili veoma slabim odgovorom na ovo lečenje, uprkos primeni standardnih ili čak povećanih doza antitrombocitnih lekova. Kod bolesnika sa nestabilnom anginom pektoris i infarktom srca, kao i kod bolesnika kod kojih se sprovodi perkutana koronarna intervencija, samo brza laboratorijska procena funkcije trombocita omogućava podešavanje efikasne ali ne i rizične doze antitrombocitnih lekova. U kliničku praksu su poslednjih godina uvedeni novi testovi za procenu funkcije trombocita. Brza i pouzdana procena uticaja aspirina i klopidogrela na funkciju trombocita, može se u KBC-u „Dragiša Mišović – Dedinje“ izvesti korišćenjem trombocitnog funkcijskog analizatora PFA-100.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.


