Dugovečnost, foto: Frances M. Roberts / Alamy / ProfimediaDugovečnost je nekada bila retkost, ali stogodišnjaci su danas sve brojniji. Oni predstavljaju najbrže rastuću demografsku grupu na svetu, a njihov broj se od 1970-ih udvostručava svakih deset godina.
Dugovečnost danas nije retkost, a naučnici pokušavaju da otkriju tajnu šta to tačno utiče na dug život.
Koliko dugo ljudi mogu da žive i šta određuje dug i zdrav život vekovima su bile teme od interesa. Još su Platon i Aristotel pre više od 2.300 godina pisali o procesu starenja.
Međutim, istraživanje tajni izuzetne dugovečnosti nije jednostavno.
Ono zahteva razumevanje složene interakcije između genetske predispozicije i faktora životnog stila i načina na koji oni utiču na organizam tokom celog života.
Nedavno istraživanje, objavljeno u časopisu GeroScience, otkrilo zajedničke biomarkere – poput nivoa holesterola i glukoze – kod ljudi koji žive duže od 90 godina, piše Science Alert.
Veliko istraživanje dugovečnosti
Ljudi koji dožive duboku starost oduvek su bili od posebnog interesa za naučnike jer mogu pomoći u razumevanju kako produžiti život i kako stariti uz bolje zdravlje. Do sada su istraživanja stogodišnjaka uglavnom bila malog obima i fokusirana na određene grupe, često isključujući one koji žive u domovima za stare.
Naše istraživanje je najveće do sada koje je uporedilo biomarkere tokom života kod ljudi koji su doživeli 100 i više godina i onih koji su živeli kraće.
Naučnica Karin Modig, sa Karolinska instituta, kaže da je sa svojim timom analiziraao podatke 44.000 Šveđana koji su prošli zdravstvene preglede u uzrastu od 64 do 99 godina. Oni su bili deo takozvane AMORIS kohorte.
Njihovi podaci su praćeni do 35 godina, a od svih ispitanika 1.224 osobe (2,7%) su doživele 100 godina. Zanimljivo je da su 85% stogodišnjaka bile žene.
Koji biomarkeri su analizirani?
„Ispitivali smo 12 biomarkera povezanih sa upalom, metabolizmom, funkcijom jetre i bubrega, kao i sa potencijalnom neuhranjenošću i anemijom“, kaže profesorka Modig.
Ovi biomarkeri su već ranije dovođeni u vezu sa starenjem i smrtnošću.
Upalni biomarker – mokraćna kiselina (otpadni produkt varenja određenih namirnica).
Metabolički biomarkeri – ukupni holesterol i glukoza.
Funkcija jetre – enzimi ALAT, ASAT, albumin, gama-glutamil transferaza (GGT), alkalna fosfataza (ALP) i laktat dehidrogenaza (LD).
Funkcija bubrega – kreatinin.
Povezanost sa anemijom – nivo gvožđa i ukupni kapacitet vezivanja gvožđa (TIBC).
Šta su pokazali rezultati?
„Otkrili smo da su ljudi koji su doživeli 100 godina imali niže nivoe glukoze, kreatinina i mokraćne kiseline još od svojih šezdesetih godina“, kaže profesorka.
Iako prosečne vrednosti biomarkera nisu bile značajno drugačije između stogodišnjaka i ostalih, veoma visoke ili niske vrednosti bile su ređe kod dugovečnih osoba.
Na primer, veoma mali broj stogodišnjaka imao je glukozu iznad 6,5 mmol/L ili kreatinin iznad 125 µmol/L u srednjim godinama.
„Takođe smo otkrili da su gotovo svi biomarkeri, osim ALAT-a i albumina, imali povezanost sa verovatnoćom doživljavanja 100. godine“, kaže Modig.
Ljudi sa najnižim nivoima ukupnog holesterola i gvožđa imali su manje šanse da dožive 100 godina u poređenju sa onima koji su imali više vrednosti.
S druge strane, povišeni nivoi glukoze, kreatinina, mokraćne kiseline i određenih markera funkcije jetre smanjili su verovatnoću da neko postane stogodišnjak.
Iako su apsolutne razlike bile relativno male, ipak su bile značajne.
Na primer, ljudi sa najnižim nivoom mokraćne kiseline imali su 4% šanse da dožive 100 godina, dok su oni sa najvišim nivoima imali samo 1,5% šanse.
Zaključak – šta ovo znači za dugovečnost?
„Naša studija sugeriše da postoji povezanost između metaboličkog zdravlja, ishrane i dugovečnosti. Ipak, ne možemo sa sigurnošću reći koji faktori životnog stila ili geni uzrokuju te biomarkerske vrednosti. Međutim, sasvim je logično pretpostaviti da ishrana i unos alkohola igraju važnu ulogu“, kaže profesorka.
Praćenje vrednosti bubrega, jetre, glukoze i mokraćne kiseline tokom starenja može biti korisno za očuvanje zdravlja.
Naravno, uvek postoji i faktor sreće u doživljavanju izuzetno dugog života. Ipak, činjenica da su razlike u biomarkerima prisutne decenijama pre smrti sugeriše da genetika i način života zajedno oblikuju dugovečnost.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.


