U Žarkovo sam prvi put zalutao krajem šezdesetih godina prošlog veka. Posle mnogo pešačenja i malo lutanja uspeo sam da nađem Ulicu Ratka Mitrovića, u kojoj je moj deda Marko dobio stan od BIP-a. Bila je to tada poslednja zgrada u naselju. Iza nje su bile livade i njive. Tu sam sa bratom Bobanom i njegovim drugarima iz kraja igrao fudbal protiv „matoraca“ koje je predvodio teča Đura. Posle smo roštiljali. Oni su pili pivo. Mi isto, samo krišom.

Odlazio sam u Žarkovo jednom u mesec-dva. Retko. Želeo sam češće, ali, kao i svakog lalu, mrzelo me je. Od Braće Jerković do Žarkova trebalo je „tri dana jahanja“. Na put bih se otisnuo samo kada sam bio „mlogo gladan za rinflajš„ (Banaćani znaju kakva je to glad), a tetka Vida zna (i dan-danas) da ga skuva.

Da li su se moji odlasci u Žarkovo proredili zbog moje lenjosti, lošeg prevoza ili… Bilo kako bilo, tek svaki put kada bi me put tamo naneo video bih neku novu zgradu, kuću, lokal. Tetka i brat bi mi se „pohvalili“ novim komšijama – političarima, vojskovođama, estradnim umetnicima… Bilo je to krajem devedesetih. Početkom ovog veka neki od njih su „privremeno dislocirani“. U hapšenju generala Veselina Šljivančanina i sam sam aktivno učestvovao, tj. izveštavao. Nažalost, kada se Milorad Ulemek Legija „predavao“ zakasnio sam, nisam bio „obavešten“.

Ne tako davno „jedinica mere“ za put do Žarkova bilo mi je vikend izdanje Danasa – poslednja strana i – moja stanica. Da li se Danas promenio, stanjio, ili su saobraćajne gužve veće, tek imam vremena i da slušam radio. Jednom prilikom sam uhvatio neku stanicu, mislim da se zove Narodni radio, i čuh zaboravljeni hit šezdesetih godina „Potraži me u predgrađu“ (Lado Leskovar, a nije loša ni obrada Meri Cetinić). Iako na tom Narodnom radiju slušam i „kviz“ u kom se postavljaju pitanja u stilu „Markova mama ima tri sina, jedan se zove januar, drugi februar, a kako se zove treći?“ ne hajem previše (kad ne reaguje RATEL što bih ja) i dalje slušam ovu stanicu i nadam se da ću opet čuti tu sjajnu baladu.

Kada smo već kod Žarkova onda će vas, možda, interesovati i da se ime ovog naselja prvi put spominje u sedamnaestom veku. Nalazi se u jugozapadnom delu Beograda. Na severu se graniči sa Banovim brdom i Čukaričkom padinom, na istoku sa Košutnjakom i Cerakom, na zapadu sa Makišom i na jugu sa Železnikom. Naravno, i za Žarkovo postoji mit kako je dobilo ime. Na području današnjeg Žarkova živeo je zmaj i taj deo naselja se danas zove Zmajevac, a Repište je dobilo ime na mestu gde mu se završavao rep. Jednog dana zmaju je glave došao Žarko i po njemu je naselje dobilo ime. U istoriji Žarkova biće zapisan i grafit „Sloteru Niče, Žarkovo ti kliče“, ispisan devedesetih godina, a nedavno posetom glumca Roba Stjuarta, alijas Nika Slotera, iz u one vreme popularne serije „Tropska vrelina“, aktuelizovan.

Ima u Žarkovu mnogo toga što treba videti, čuti, doživeti. Svratite obavezno, ako vas put nanese. Ako vam je, pak, Žarkovo krajnje odredište, onda obavezno uz Danas poneste i neku muziku – pa makar se i nervirali zbog „Markove mame“ – možda ćete čuti „Potraži me u predgrađu“.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari