„O Stambole, zemaljsko veselje,
kupo meda, goro od šećera,
banjo slatka ljudskoga života,
đe se vile u šerbet kupaju;
o Stambole, svečeva palato,
istočniče sile i svetinje,
Bog iz tebe samo begeniše
črez proroka sa zemljom vladati!
Što će mene od tebe odbiti?“
Ima li lepšega grada na svetu od Stambola? Vreva raznorodnih civilizacija, nasmejano gostoprimstvo.
„O Stambole, zemaljsko veselje,
kupo meda, goro od šećera,
banjo slatka ljudskoga života,
đe se vile u šerbet kupaju;
o Stambole, svečeva palato,
istočniče sile i svetinje,
Bog iz tebe samo begeniše
črez proroka sa zemljom vladati!
Što će mene od tebe odbiti?“
Ima li lepšega grada na svetu od Stambola? Vreva raznorodnih civilizacija, nasmejano gostoprimstvo. Čistina musavosti petnaestomilionskog grada bez kraja. Minareti poznati i nepoznati, oni nadmeni i oni povučeni. Beskrajne građevine u zlatnom zalivu okićene kupolama džamija, zdanja nakrcana i samo sa useklim sokacima preostalim da se međ’ njih zađe, soliteri koji štrče i paraju nebo u dalekoj daljini. Graja cenkaroša Kapali čaršije, protkana šarenilom skupih i preskupih bagatelnih tričica, u kontrastu s tihim belilom kamena carske Topkapi palate i crvenilom vijoruće zastave kojom prkosi visini Galata tornja…. I Bosfor… miris Bosfora…
Još jednom mu dođoh, onako, u prolazu, ranog juna u tople dane. Uzdah pri prvom iskoraku na tlo, pa smiraj emocija uz vreli čaj u prostranoj, a skučenoj Istiklal Čadesi pri ogromnom Taksim trgu. Noge kreću niz šine vremešnog vozića, putem uske kaldrme strmo nizbrdo kroz suk izloga instrumenata svih oblika, stilova, funkcija, glasova – od violina preko darabuki do lauta. Preteška torba opominje ramena na pauzu, ali misli ne čuju jauke: plivaju u čarima drevnog Galata tornja i zvucima akorda gitare iz grupice omladinaca prekoputa. Kratak predah, pa putem Galata mosta ka brdašcima Eminonu, ka srcu zidina Konstantinopolja.
Za leđima ostaju mostovi načičkani bespoštednim rojevima pecaroša, a pogled preda se pada na sukove, čaršije, tezge, bakalnice, čajdžinice i kujundžinice… vreva i larma, „najbolje cene“, „za tebe brate Srbine posebna i poslednja cena“! Zlata, kože, đinđuva, nepotrepština i bespotrepština, i svega onog bez čega se nikako ne može. Ljudi se razmiču, sukovi šire, a minari probijaju ka nebu… šest nebeskih minara Sultanahmet džamije, plave i impresivne, parkom zelenila i vodoskoka povezane s draguljem – Aja Sofijom, u crvenom kamenu, nekada hramom jednog potom drugog boga, danas hramom istorije i svih naroda. Sporednom džadom nizbrdo ka zidinama Konstantinopolja, do carske Topkapi palate. Raskoš sultanova nemerljiva je: prostrana zelenila dvorišta prelivaju se kroz šadrvane i utapaju se u bezbrojne odaje, carske a muzejske, sve do terase nad Bosforom, nepojmljive, neuporedive, nezaboravne…
Nešto ispod beline Topkapi palate šćućuren park – oaza smiraja za običnu raju, vazda u senci sultanskih kulisa. Stazicom naviše pravo na liticu koju čuva neumorni čajdžija i njegovih desetak drvenih klupa, poput utočišta za umorne noge. Bakarni bokali vraćaju tradiciju ispijanja, a vrući preslatki čaj sedativ je za bujicu osećaja: Bosfor. Neoivičen, dubok, drevan i moćan. Zadivljujući. Razdvaja i spaja, po sopstvenom izboru. Nad njim kontura prkosnog mosta u izmaglici Azije, a po njemu plutaju načičkani dosadni tankeri – za nas tako veliki, za njega tako ništavni. Vetar u lice i čaj u grlu. U plućima Bosfor, udisaj jedan, pa drugi, treći… Udahnuti Bosfor – kao najveća čar Stambola, kao istinska strast zbog koje mu se uvek vraćaš iznova.
Odsečan pokret umesto pozdrava mu do narednog viđenja, a kao najava pohoda u preostale četiri stambolske strasti: vrelinu i opoj mirišljavih hamama, vazdušasti burek sa slankastim ajranom, gusti dim nargila na minderlucima zaostalih vremena, služenim uz čaj i partiju tavali, te otisak dvojki u šećernoj baklavi i kadaifu…
Pred sumrak dana užurbanim koracima uzbrdo ka Sulejmaniji – crvenoj džamiji, mezimici graditelja Mimara Sinana, ne nadasve čuvenoj, ali nadasve nezaboravnoj. Od nje otpušten i poslednji pogled na grad bez kraja i početka. Kud pogled tud i on, Bosforom jednako podeljen kao i spojen – dva polugrada, krcata i naborana. Bože, koliko je veliki ovaj grad! Ogroman, zastrašujuće ogroman. Još raste. Kao pravi domaćin on ispraća pridošlice beskrajnom obalom; onom istom kojom, s vodene strane, dobrodošlicu želi stotinama tankera i šlepera, ukotvljenim privremeno dok nestrpljivo iščekuju osvit i ponovni zagrljaj Bosfora.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.


