pasPas, foto: Olga Khoroshunova / Panthermedia / Profimedia

Mali psi koji šetaju ulicom u odelcetu  možda izgledaju slatko, ali imajte na umu – verovatno u sebi nose i nešto vuka.

Pas i vuk imaju vezu dugu vekovima.

To je otkriće američkih naučnika, koji su iznenađeni utvrdili da skoro dve trećine svih rasa pasa ima detektabilnu količinu DNK vuka.

I ne radi se o genetskim ostacima iz vremena kada su psi nastali od vukova pre oko 20.000 godina, već ukazuje na to da su se domaći psi i divlji vukovi međusobno parili tokom poslednjih nekoliko hiljada godina, piše Science Alert.

„Ovo ne znači da vukovi ulaze u vaš dom i mešaju se sa vašim psom“, objašnjava Logan Kistler, kustos u Smithsonian muzeju prirodne istorije i koautor nove studije.

Naučnici takođe smatraju da ova mešavina utiče na veličinu, njuh pa čak i karakter modernih rasa pasa.

Psi i vukovi mogu imati potomke zajedno, ali se veruje da je ukrštanje retko.

„Pre ove studije, glavna naučna mišljenja sugerisala su da pas mora da ima vrlo malo, ili nikakav DNK vuka da bi bio pas“, kaže Odri Lin, glavna autorka studije iz Američkog muzeja prirodne istorije.

Analizom hiljada genoma pasa i vukova iz javno dostupnih baza podataka, istraživači su otkrili da više od 64% modernih rasa pasa ima vukovskog porekla, čak i male čivave nose oko 0,2% DNK vuka.

„Ovo potpuno ima smisla za svakog ko poseduje čivavu“, našalila se Lin.

Ko je najviše „vukovski“?

Čehoslovački i sarloški vučji pas imali su najviše DNK vuka, do 40%.

Među kućnim psima, najviše „vukovskog“ porekla imao je Grand Anglo-Francais Tricolore hrt, sa oko 5% DNK vuka. Saluki i avganistanski hrt takođe su bili visoko rangirani.

Iako su psi sa više DNK vuka obično veći, to nije pravilo – primer za to je bernardinac koji nema DNK vuka.

Studija je takođe pokazala da 100% seoskih pasa – koji žive u ljudskim naseljima, ali nisu ničiji kućni ljubimci – ima „vukovsko“ poreklo.

Kistler pretpostavlja da su seoski psi, koji imaju više prilika da se parе sa vukovima, glavni nosioci vukovskog DNK u psećem genomu. Ženke vukova odvojene od svog čopora ljudskim aktivnostima, poput uništavanja staništa, mogle su se pariti sa napuštenim psima.

Prijateljski ili teritorijalni?

Istraživači su uporedili svoja otkrića sa opisima rasa koje koriste kinološki klubovi.

Psi sa malo ili nimalo DNK vuka češće su opisivani kao prijateljski nastrojeni, laki za obuku i privrženi.

S druge strane, psi sa više vukovskog DNK češće su opisivani kao sumnjičavi prema strancima, nezavisni, dostojanstveni ili teritorijalni.

Kistler ističe da opisi rasa nisu savršeni i ne predviđaju ponašanje pojedinačnog psa.

„Vukovi su evoluirali za specifična staništa i uslove, a psi su preneti u svaki kutak sveta od strane ljudi“, objašnjava Kistler.

Psi su se jednostavno morali prilagoditi mestima u koja su ih ljudi vodili, a „vukovski geni koji su im davali prednosti u određenim kontekstima“ su ostali prisutni.

Na primer, mnoge tibetanske pasmine, poput pahuljastog Lhasa Apsoa, nose gen EPAS1, koji potiče iz adaptacije na veće nadmorske visine. Tibetski vukovi takođe imaju taj gen.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari