Žitelji sela Kostolac, potomci rudara Đorđa Vajferta u novom milenijumu preživljavaju najteže trenutke. Od nekadašnjih 350 preostalo je 250 domaćinstva sa dvadesetak bez žive duše, od pet hiljada hektara plodne stiške zemlje ostalo je desetak posto, tek koliko za puko preživljavanje. Bez zaštitnog bedema, obližnji Mlava i Dunav često su zadavali velike glavobolje ovim ljudima, a tek katastrofalne poplave iz marta i aprila 1981. i 2006. godine kada su više od dve trećine kuća u selu bile pod vodom, primorale su lokalnu samoupravu, Elektroprivredu Srbije i resorno ministarstvo da početkom oktobra ove godine nakon brojnih obećanja krenu sa mrtve tačke.

Sredstva su obezbeđena i radovi su u toku. Mirko Marjanović, doskorašnji predsednik Saveta MZ sela Kostolac smatra da će zbog potreba arheološkog nalazišta Viminacijum selo Kostolac za nekoliko godina ostati bez ijednog ara poljoprivrednog zemljišta. Za utehu, nemali broj Starokostolčana zaposleno je u susednom Kostolcu, u Privrednom društvu TE- KO Kostolac…

Sticajem okolnosti, početak izgradnje zaštitnog nasipa nekako se uklopio u veliki jubilej – 140 godina od osnivanja rudarskog preduzeća i industrijalizacije Srbije koja je koristila energiju iz rudnika Đorđa Vajferta u selu Kostolac. Tim povodom, prvog novembra ove godine u Jugoslovenskom dramskom pozorištu održana je svečana akademija kojoj je prisustvovao i najviši državni vrh na čelu sa Borisom Tadićem, predsednikom Srbije. Bila je to prilika da se o ovom selu upozna i šira javnost, da je rudarstvo u Kostolcu vezano za slavno ime jednog od najvećih industrijalaca tadašnje Srbije, Đorđa Vajferta, čijim putem su kasnije krenule porodice industrijalaca Čečelskog, Bajlonija, Đorđevića. Iz jedne nerazvijene paorske zemlje Srbija je krenula putem evropeizacije. Uputila je svoje brojne učenike na školovanje u Beč, Pariz, Berlin odakle su se vraćali sa velikim znanjima i ulagali ga u razvoj industrije u Srbiji. I upravo zbog toga selo Kostolac našlo se na prvoj Svetskoj izložbi u Parizu 1900. godine, među tri izlagača iz tadašnje Srbije.

Arheološki lokalitet Viminacium doneo je šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog veka pojedincima veliku dobit nedozvoljenom trgovinom predmeta sa ovog lokaliteta. Za lepe pare prodavani su rimski novac, keramika, nakit i delovi oružja domaćim i stranim antikvarima i kolekcionarima, najviše iz Austrije i Nemačke. Ova „arheološka mafija“, kako je MUP Srbije nazvao svojevremeno kada je konačno pokrenuta akcija na sprečavanju iznošenja arheološkog blaga iz zemlje, do ovih predmeta dolazila je na lak i jeftin način, otkupom od meštana koji su ih pronalazili na svojim zaoranim njivama.

Buru nezadovoljstva među delom meštana sela Kostolac izazvala je i jedna, ne tako davna izjava dr Miomira Koraća, direktora arheološkog lokaliteta Viminacium o prokopavanju kanala od obližnjeg Dunava do tri velika šatora u kojima su smešteni pronađeni predmeti. Ovaj projekat prepolovio bi malo preostalog obradivog zemljišta, iako je bilo onih koji su za veći iznos, od tržišne vrednosti, želeli da se odreknu svojih oranica. Nakon jedne posete Italiji, četvrtoj regiji po razvijenosti koja ima jake ekonomske veze sa Srbijom, dr Milomir Korać je izjavio „… da su oni jako voljni da sa nama krenu u investiranje puta rimskih imperatora, da se poveže linija dugačka 600 kilometara od Sirmijuma preko Beograda, Viminacijuma, Đerdapa… Stari Kostolac se sprema da i to vidi.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari