Ne znam koja strana – pravoslavni vernici ili komunisti (uključujući bivše, prerušene i povampirene) – bila je više uznemirena ili ozlojeđena time što je ove godine Vaskrs pao baš na 1. maj. Da li je ta koincidencija uticala na osećanja, ponašanje i koreografiju? Mislim da nije nerealno ako smatram da je moja objektivnost po ovom pitanju, kao čoveka iz Srbije, povećana time što sam Vaskrs, odnosno prvomajski „praznik proleća i rada“ (transparent Komunističke partije Ruske Federacije), proveo daleko od svoje zemlje, u dalekoistočnom Primorskom kraju RF, u prelepom, istorijskom gradu Vladivostoku.

P { margin-bottom: 0.21cm; }Dok sam natenane hodao dvadesetak minuta po Aleutskoj ulici i Okeanskom prospektu do Sobora Pokrova Presvete Bogorodice na jutarnju vaskršnju službu, jedini automobili su bili policijski. Blokirali su sve glavne ulice, ali su mi ljudi u tim vozilima ljubazno objašnjavali kojim ulicama će parada kasnije proći. Uživao sam, sa drugim pešacima, da prelazim široke bulevare gde mi se prohte. Kad sam stigao do Centralnog trga i Svetlanske ulice, video sam veliki broj ljudi i more dece, sa zastavicama, slatkišima i brzom hranom, koji su se spremali da posmatraju paradu. Na početku Okeanskog prospekta, bio je u stroju bataljon mornara, podeljen u dve čete. Dok sam se peo prema Sabornoj crkvi, ogromna većina ljudi i dece je širom bulevara išla nizbrdo, na paradu. Nije bilo mnogo Laza Lazarevića koji su vodili svoje dete uzbrdo u crkvu.

Sobor Pokrova, interesantne žućkaste boje, sa zlatnim i plavim kupolama („lukovičnijim golovama“), na ivici je Pokrovskog parka, ali na prometnoj raskrsnici koju policija nije zatvorila. Nasuprot crkve na toj raskrsnici je velika zgrada obrazovne institucije sa ogromnom reklamom kursa kineskog jezika. Na drugom uglu je čuveni bar „Pingvin“. Pred samom crkvom sede prosjaci u identičnom stavu, koji izgovaraju slične slovenske reči, kao oni pri dnu ulice kralja Petra u Beogradu. U samoj crkvi, međutim, atmosfera vaskršnjeg blagosilja je izvanredna, nestvarna, dirljiva do suza. Uostalom, baš kao u beogradskoj Sabornoj kad vođe nacije, prestolonaslednik i diplomate ne vide razloga da se pojave. Sasvim bukvalno mi se suzilo u prisustvu tih običnih ruskih hrišćana, tih smernih žena, svih do jedne sa pokrivenim glavama (od devojčica do starica), tih muškaraca sa crtama lica koje su možda u životu osorne.

Kad sam se kasnije spustio na Centralni trg, rečeno mi je da je parada već oko čas i po u toku. Mornari su odavno otišli. Znači da je početak tempiran na početak službe u Soboru. Ne može i jedno i drugo. O ne. Takva tolerantnost ne bi bila u stilu bivših (?) komunističkih zemalja, a takođe ni crkve ili crkvi, bilo gde. Prisustvovao sam prolasku raznih grupa učesnika parade. U svakoj grupi su svi bili u „dresu“ iste boje. Veoma zvanični ženski glas je preko glasnogovornika najavljivao grupe uživo. Taj isti glas je propratio svaku najavu sa „Ura!“ Pošto je u pitanju nova Rusija, isto „Ura!“ je zaslužila i grupa od tridesetak „preduzetnika“. A zatim se pojavila i grupica službenika jedne lokalne banke, sa njenim zastavama, koji su, verovali ili ne, takođe dobili „Ura“ sa glasnogovornika – mada nije bilo ponovljenih „Ura“ od strane inače širokogrudih posmatrača parade. Koliko znam, nije bilo grupe dalekoistočnih oligarha sa svojim zastavicama i transparentima.

Unutar grada Vladivostoka je zaliv Zlatni rog, a preko njega je sagrađen velelepni Zlatni most. Jedan krak tog mosta preskače Svetlansku ulicu na njenom istočnom kraju. Negde oko 14.00 časova, kad su se posmatrači već odavno razmileli, kad sam se ja odšetao ispod mosta do crkve suptilne arhitekture Svete mučenice Tatjane, sa istoka se polako pojavilo crvenilo. To je bila kompaktna grupa od oko sto pedeset muškaraca (pažljivo sam ih posmatrao), svi u jarko crvenom, sa velikim crvenim transparentima i sa velikim slikama svojih sveruskih vođa. Na čelu defilea u crvenom, na određenom rastojanju iza dobošara u crnom, su valjda najzaslužniji članovi nosili veliki crveni transparent koji ih je označavao kao zvanične predstavnike KP RF.

Kako bi oni želeli da je u pitanju SSSR! Dok sam se uzbrdo peo uličicom prema Svetoj mučenici Tatjani, razgovarao sam sa nekoliko vozača u blokiranoj koloni – lep dan, otvoreni prozori automobila. Niko nije bio ljut, prvi je maj, zastoji su neminovni. Jedan vozač mi kaže : „Odavde vidim ko su, po farbi. Neće biti dug zastoj. Nema ih mnogo, stotinak. Ali svi su njihovi članovi tu, da marširaju. Oni su najbolji u prinudnoj regrutaciji. Još od velikog druga Staljina“.

Autor je profesor Univerziteta u San Dijegu

GLOSA: Na čelu defilea u crvenom, na određenom rastojanju iza dobošara u crnom, su valjda najzaslužniji članovi nosili veliki crveni transparent koji ih je označavao kao zvanične predstavnike KP RF

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari