Kampanja za Vučića premijera je već počela 1Foto: Radenko Topalović

Kampanja za Vučića premijera je već počela, a među prvima koji su utrčali da je vode je Ivan Radovanović, koji u kolumni na Juronjuzu, tvrdi da narod Srbije treba i mora da ima jakog zaštitnika u ovom brutalnom svetu.

Nastavljajući tezu Zorana Panovića da srpski predsednik ne štrči mnogo u „ovakvom svetu“, Radovanović ocrtava glavni pravac kojim će se braniti Vučićev novi mandat.

Takva odbrana je i očekivana, ali je zanimljivo šta joj stoji nasuprot. Uzgred, tvrdnja Srđana Milivojevića da će Miloš Vučević možda preuzeti direktorsko mesto u BIA, ako je tačna, znači da je na delu utešna nagrada. Vučević onda neće biti predsednički kandidat Vučićeve liste, dok za sadašnjeg direktora BIA Vladimira Orlića to i dalje nije isključena opcija.

Nasuprot dizanja mita o jakom vladaru zaštitniku u svetskoj oluji, da se vratimo na temu, stoje trenutno u javnom mnjenju dve priče.

Jedna je rat objavama između antirežimskih aktivista vezano za buduću nepartijsku studentsku izbornu listu, povodom toga da li je trebalo ili nije trebalo čestitati Dan Republike Srpske.

Ovo je samo nastavak ranijeg rata oko hidžaba i šajkače, i ide Vučiću na ruku, ali još više ide političkoj opoziciji. Vodi ishodu da studentska lista nestranačkih ličnosti osvoji jednako glasova kao i jedna jaka opoziciona koalicija, između kojih će u postizborno vreme doći do lomljenja i pretrčavanja.

Druga priča su pak, upozoravajući tekstovi medijski desnih najuticajnijih intelektualaca Slobodana Antonića i Slobodana Vladušića da srpsko društvo gubi demokratski kapacitet i demokratske okvire i srlja u haotični građanski rat.

Zanimljivo je da se u tim tekstovima govori o nemogućnosti razumnog razgovora sa neistomišljenicima. Ta je teza više nalik onom što zastupa režim, da jedna strana uporno odbija razgovor, a to odbijanje se objašnjava time što iza njega stoje manje ili više zakulisni interesi moćnika.

Na sličan način i liberalni levičari govore o pobuni studenata kao pobuni određene generacije svikle na određena tehnološka dostignuća.

I jedni i drugi odbijaju da vide klasni pečat u studentskoj pobuni. Bez klasnog dogovora, nema građanske demokratije, a ni građanske klase, time ni ograničenja mandata. Veličina studentske pobune pokazala je stvarnu glad našeg društva za novim klasnim dogovorom, ali i činjenicu da Srbija nema građanstvo, nego samo radništvo koje se zavarava da to nije, jer recimo, ima nekretninu u vlasništvu, kola i putuje na odmor. Ima i malu lojalnu višu klasu, kojoj Vučić ne dopušta izdajstvo – da zameni njega za sebe. Sve ostalo je bajka, odnosno kampanja.

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari