Nije čudna tolika euforija vlasti u Srbiji zbog čestih međunarodnih kontakata i poseta stranih šefova država i vlada Beogradu. Nije, jer to su manje-više ljudi koji su od stranaca tokom velikog dela svoje političke karijere, dakle po deset-petnaest godina, viđali samo Vladimira Žirinovskog i Žan-Mari le Pena, dok je jedino inostranstvo koje su pohodili bila Krajina, Republika Srpska, Crna Gora…


Odlično je i to što je jedan francuski premijer došao u Srbiju posle puno godina – na stranu što je u Francuskoj „jači“ predsednik – i bilo bi sjajno da se svi poduhvati koje je on sa domaćinima dogovorio ove nedelje i ostvare.

Pada u oči, međutim, nastojanje da se Francuska sada predstavi kao veliki saveznik Srbije, njena sila-zaštitnica sve uz povike „živela Srbija, živela Francuska“, na istom mestu gde su, ne baš tako davno, sledbenici sadašnjih neodustajno-proevropskih snaga ružili Spomenik zahvalnosti Francuskoj.

Prethodno je forsirana priča o ogromnoj podršci Berlina Srbiji zbog učestalih poseta premijera Berlinu, pored ostalog, nalik na svojedobno „Danke, Deutschland“ u Hrvatskoj. I opet: hvala Nemačkoj na eventualnoj diplomatskoj podršci u približavanju EU, na podršci reformama, većim ulaganjima u najavi – ali sve je to i ekonomija i politika pa se može postaviti i pitanje koji je interes Berlina (i ne samo Berlina) u svemu tome i da li se taj interes uvek poklapa sa srpskim.

U međuvremenu je dat ogroman značaj premijerovoj poseti Londonu, tom tradicionalnom, nikad neosporavanom – zar ne – prijatelju Srbije. Šteta što će se ta poseta najviše pamtiti po incidentu tokom predavanja premijera na Londonskoj školi ekonomije. Pre toga je dat još „ogromniji“ značaj poseti predsednika Putina Beogradu i nešto malo manji potonjoj senzaciji da Rusija smanjuje isporuke gasa Srbiji zbog duga.

U svoj toj priči o fantastičnim odnosima Srbije sa spoljnim svetom javnosti se nudi i jedna, hajde da kažemo, nelogičnost: uz serviranje priče o velikoj inostranoj podršci „najhrabrijoj vladi u istoriji Srbije“ pride ide i zaverenička, prema kojoj isto to inostranstvo učestvuje u zaverama protiv reformi.

Među antireformske dušmane – i Miškovićeve pomagače – visoki vladini zvaničnici i vladi vrlo bliski mediji i analitičari ubrajaju i diplomatske predstavnike zemalja čiji nas šefovi intenzivno posećuju. Dakle, svet se istovremeno predstavlja kao partner, pomoćnik, sponzor, zaštitnik i kao zaverenik. Pa ko se tu kako snađe.

Ugledni ruski strateg Vladimir Žarihin lepo je rekao Danasu: „Spoljna politika Srbije je komplikovana, ali u sadašnjoj situaciji jedina moguća.“ Ipak, sve je bolje od Žirinovskog i Le Pena.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari