Nedavno sam video TV-emisiju o selu negde na Staroj planini, u istočnoj Srbiji. Pričali su ljudi srednjih godina o svojim domovima, o svome selu koje ostaje bez ljudi, o propadanju kuća, o nestanku ekonomije koju su pretežno činila stada, o svemu što je činilo život.


Rođen sam u Beogradu, otac i deda živeli su u Beogradu.

Nisam imao nikakav osećaj da mi nedostaje selo mojih predaka dok sam bio mlađi. Međutim, kako je vreme prolazilo i godine se slagale, shvatio sam da grad ne može da pruži onaj osećaj zavičaja koji može selo.

U srednjem, obično već porodično konsolidovanom dobu, ljudi počinju da se sećaju zavičajnih mesta, starih porodičnih kuća i imanja koja su opustela. Ali tada je već kasno za revitalizaciju seoskog ambijenta, za stvaranje modernih zdravih i ekonomski vrednih životnih prostora. Nema više u selima ljudi, nema u selima dece. Škole su prazne. Sve je manje dece i u gradovima. Cela nacija stari kao da je ukleta, a mlade žene sve manje žele da grade svoje domaćinstvo i zdravu porodicu i da rađaju lepu decu!

Zašto je sve to tako? Kakav smo mi to narod? Vlast se bori za teritoriju zemlje, a slepa je pred sve bržim nestankom sopstvenog naroda. Nikakve ideje kako zaustaviti umiranje Srbije!?!

Miroslav Lukić, Beograd

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari