Prvo je funkcioner Dinama Zdravko Mamić napao hrvatskog ministra sporta da je nesposoban zato što je Srbin. Potom su, kako je bez uvijanja pred celokupnom javnošću rekao premijer Zoran Milanović (kad to već nisu vodeći mediji), mladi, „deca“, hrvatske nacionalnosti isprebijali učenike pravoslavne bogoslovije pri manastiru Krka. „Šlag na tortu“ stavila je poslanica Sabora iz Hrvatske stranke prava, kandidatkinja za Evropski parlament na listi HDZ-a, koja je rekla da su Srbi, građani Hrvatske, u Hrvatskoj gosti.


Utakmica Hrvatska – Srbija igra se za dva dana u Zagrebu, na Maksimiru. I da se sve gorepomenuto nije dogodilo, gostujući fudbaleri, iskustvo govori, teško da bi mogli računati na prijatnu atmosferu na stadionu na kojem je pre gotovo četvrt veka postalo jasno da je rat u Jugoslaviji izvestan. Ali, kako neko reče, uprkos Mamiću, prebijanju bogoslova i pomahnitaloj saborskoj zastupnici, sigurno je da svih 35.000 gledalaca neće vikati „ubij Srbina“.

Hrvatska je, međutim, ponovo pokazala, bez obzira na nedostatke koji se uvek mogu pronaći, da je kao pravna država sazrela: Mamić je hitro dopao pritvora, kao i nasilnici kojima se nije dopala nacionalnost i veroispovest bogoslova. Ponovo je to pokazala, jer da jeste sazrela govore činjenice da su njeni bivši visoki funkcioneri, počev od Sanadera, s pravom završili u zatvoru. I dok smo po divljaštvu slični – treba li sumnjati kako bi se hrvatski fudbaleri osećali na Marakani, mada svih 55.000 gledalaca ne bi vikalo „ubij, zakolji“ – Srbija izgleda svetlosnim miljama daleko od hapšenja svojih potpaljivača strasti.

Mada je u njihovom rasplamsavanju mogao snažnije da se „brani“, odnosno da glasnije odbaci prozivke nacionalista kako je doveo u pitanje dogmu da rat u Hrvatskoj nije bio građanski, premijer Milanović je odlučio da naglasak stavi na druge, „ozbiljne stvari“, kako je rekao: da se Hrvatskom širi mržnja kojoj kumuju njegovi politički protivnici, ali i mediji, poput HTV-a, koja je izbegla da napadače na srpske đake nazove pravim imenom. Milanović je u svom govoru otišao bar korak dalje nego što je morao, izgovarajući stvari koje nisu popularne, ali su potrebne državi koja bi htela da bude normalna. Slično je postupio i predsednik Ivo Josipović, koji je pozvao celokupnu javnost da radi na demokratiji, miru i ljudskim pravima kao temelju države.

Ovakve poruke potrebne su regionu. Što ih više bude, više će se i „primati“ među običnim svetom, a urlikanje će postajati nemoćnije i beznačajnije.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari