Ljubiša Rajić je bio neobičan čovek u našoj sredini. Već i sama zvanična biografija, koja je obično suvoparno štivo, pokazuje šta je on sve postigao, koliko su različita bila njegova interesovanja, koliko su bogati bili njegovi talenti. Ali, pritom, uz sva vrhunska ostvarenja, svaka od tih rubrika pokazuje da je sve radio na neobičan način.


Bio je neobičan već i po izboru struke. Odlučiti se za skandinavistiku šezdesetih godina, kada u Beogradu nije postojala takva katedra, bio je već prvi pokazatelj njegove posebnosti. Ubrzo po završenim studijama nordistike na Univerzitetu u Oslu, pokrenuo je 1977. studije skandinavistike na beogradskom Filološkom fakultetu, što je retko gde bilo delo pojedinca. Dugo je bio i jedini predavač na toj grupi, pa njegova biografija svedoči o tome da je sam predavao skoro sve predmete na svim godinama studija. Budući da je često ostajao bez lektora, sam je predavao i sve skandinavske jezike: norveški, švedski i danski. Na grupi za skandinavistiku bio i bibliotekar. Švedski institut je Grupu za skandinavistiku na Filološkom fakultetu u Beogradu proglasio 2004. godine za najbolju instituciju te vrste u svetu u toj godini.

Neobično vredan, Rajić je, pored profesure, radio i mnoge druge poslove. Pored pisanja knjiga i stručnih radova, prevodio je, držao predavanja kao gostujući profesor na mnogim domaćim i stranim univerzitetima. Bio je osnivač i predavač alternativnih studija u Srbiji tokom devedesetih – od Ženskih studija, Beogradske otvorene škole do Alternativne akademske mreže. Bio je član najvažnijih komisija za unapređenje obrazovanja i radnih grupa koje su posle 2000. radile na reformi univerzitetske nastave. Radio je kao sudski tumač za skandinavske jezike. Bavio se književnošću za decu.

Neobičan je bio i njegov društveni angažman. Kao retko ko u akademskoj zajednici verovao je u društveni aktivizam i bio je spreman da svoje znanje, vreme i energiju uloži u pokretanje niza akcija i organizacija civilnog društva. Mislio je da je to njegova obaveza. Umeo je, što je kod nas neobično, da radi s drugima, da se posveti zajedničkoj inicijativi i opštem interesu. U teškim godinama rata bio je urednik antiratne Republike; posle usvajanja zakona 1998. godine kojim je izvršeno nasilje nad Univerzitetom i ukinuta njegova autonomija, pokrenuo je osnivanje Udruženja profesora i istraživača Srbije i Obrazovnog foruma; u vreme autoritarnih vlada bio je osnivač i član mnogih važnih nevladinih organizacija.

Još je neobičnije u našoj sredini bilo to što je Ljubiša Rajić najčešće reagovao sam, kao pojedinac. Pokazivao je tako da i onda kad nikoga više nema i kad se niko ne potrese, treba pružiti otpor. Imao je izraženu socijalnu osetljivost i istančan politički merač, pa je, i pre drugih, i bez drugih, detektovao anomalije i na njih spremno i hitro ukazivao. Ako nije bilo vremena za neku zajedničku inicijativu, radio je sam, pišući, govoreći, apelujući, pokušavajući da stvari makar i malo pomeri. Imao je posebno osetljive receptore za nepravdu, „obaveštavao je i uzbunjivao“ javnost i onda kad ona, već umorna, nije ni primećivala novo zlo. Verujem, ili bar želim da verujem, da je svako ko bi s ma kog nivoa vlasti počinio neko nepočinstvo pomišljao da li će ga „uhvatiti“ Ljubiša Rajić i da mu je to stvaralo makar sitnu neprijatnost. Kao što su i svi ugroženi pojedinci mogli biti sigurni da će ih, iako ostanu potpuno sami, braniti Ljubiša Rajić. Za njega i njegovu reakciju nije bilo malog povoda. Znao je da se društva grade upravo na svakom detalju.

Neobična je u ovoj sredini bila i njegova uporna vera da će društvo zaista postati bolje. Uvek kad bi se pojavio na televiziji odavao je utisak neke užurbanosti, kao da je bio u strahu da će ga to dobro preduhitriti, da neće stići da vidi da je svet postao bolji. S rancem na leđima odavao je utisak da žuri, da ne zakasni na tu dobru vest. Duhovit i poletan svima nam je stvarao utisak da pobeda samo što nije tu. I bilo nam je lakše kad se pojavi. Znali smo da će reći baš ono što se nama neorganizovano vrtelo po glavi, što nas je nerviralo i povređivalo. Često je, pozivajući na otpor, bio toliko sam da je, tako štrčeći, izgledao još viši i još tanji nego što je inače bio.

Svako ko je i najkraće razgovarao s Ljubišom Rajićem zna da je često citirao svoju decu i svoje studente. Podržavao ih je i onda kada su na njih skoro svi bili ljuti i kad su mnogi mislili da su baš preterali. Verovao je da oni moraju biti u pravu, da oni osećaju ono za šta smo mi otupeli i da od njih treba učiti. Bio je ubeđen da ne treba oni da slušaju nas, već mi njih. Bio je, po tome, za našu sredinu, veoma neobičan profesor i veoma neobičan otac.

Postoji u njegovoj biografiji i jedan podatak koji nije neobičan. Ako se pogleda spisak nagrada i priznanja koje je dobio, lako je uočiti da nije dobio nijedno domaće priznanje. Bio je član Norveške akademije nauka, nosilac najvažnijih ordena i nagrada skandinavskih zemalja, ali domaća akademska javnost nije mislila da treba da mu oda zahvalnost i priznanje. Ljubiša Rajić nije postao ni redovni profesor Univerziteta niti mu je dozvoljeno da odloži odlazak u penziju, iako je bio jedini profesor skandinavskih jezika. Na komemoraciji u Rektoratu Beogradskog univerziteta, na kojoj su se sa Ljubišom Rajićem oprostila četiri ambasadora skandinavskih zemalja, nije bilo predstavnika srpske države. Ministarstvo spoljnih poslova, kao ni ministarstva kulture, nauke ili obrazovanja nisu bili tu da se zahvale Ljubiši Rajiću. Učinile su to kolege koje su se njime ponosile i njegovi studenti. Dobili smo tako, zahvaljujući Ljubiši Rajiću, još jednu oporu sliku o našem društvu i još jedan poziv da postanemo bolji.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari