Niko mi nikad nije saopštio da mi je sin stradao 1Foto FoNet

Dokumentarni film „Žanka“, posvećen sedamnaestogodišnjoj borbi za istinu i pravdu majke Nebojše Stojanovića, jednog od 16 radnika RTS koji su poginuli u NATO bombardovanju televizije 23. aprila 1999. u 02.06 časova, prikazan je premijerno juče u Medija centru. Ovaj film odbijen je na konkursu Beogradskog festivala dugometražnog i kratkometražnog filma, bez obrazloženja, kao i na konkursu za radio dramu Radio Beograda.

                       P { text-indent: 2.5cm; margin-bottom: 0.21cm; direction: ltr; color: rgb(0, 0, 0); line-height: 150%; }P.western { font-family: „YHelvetica“; font-size: 12pt; }P.cjk { font-family: „Times New Roman“,serif; font-size: 12pt; }P.ctl { font-family: „Times New Roman“,serif; font-size: 10pt; }A:link { }

– Ovo je pravi ženski film, gde Žanka iz svog ugla opisuje ovaj zločin. Cilj nam je bio da film ostane kao dokument jednog vremena, ali i da utiče da se mnoge savesti ponovo uzbune. Radi se o mnogim ljudima koji su učestvovali i mnogi svedoci bi mogli da se jave – kaže za Danas Lina Vušković autorka filma.

Ovu tužnu priču Žanka započinje opisujući momenat kada se te kobne noći zatamnio televizijski ekran.

– Kad sam videla zatamnjen ekran kriknula sam poput jelena. Niko nikada nije ušao u moju kuću da saopšti da mi je sin nastradao. Posle tri dana sa našom kučkom Đinom krenula sam do televizije da ga tražimo – priseća se ona.

Kroz ceo film Žanka postavlja pitanje zašto se ni posle 17 godina ne otkriju odgovorni za pogibiju radnika RTS.

– Znalo se da će bombardovati televiziju, 16 ljudi je ostavljeno tamo kao na žrtvenik. Ko je imao pravo da im oduzme živote? Ja samo krivim sebe što sam svog sina pustila te noći da ide na dežurstvo. Bio je odgovoran prema poslu i ta odgovornost ga je koštala života. Obećala sam u oproštajnom govoru da ću glavne krivce isterati pred lice pravde i ta borba još traje. Tražim snimak gađanja televizije, ali oni to skrivaju. Znam da postoji, tri kamere su snimale – priča Žanka Stojanović u filmu.

U svojoj borbi za istinu okupila je i porodice poginulih radnika RTS. Tužili su 17 zemalja koje su bombardovale Srbiju, oformili su i Fond za pomoć porodicama poginulih, izdali knjigu „Tišina u Abardarevoj“, inicirali podizanje spomenika „Zašto“, a nadležni, kako ističe, ni do danas nisu otkrili ko je kriv.

– Kroz tu borbu ja iskaljujem i svoju muku. Ja nikoga ne mrzim, ni Dragoljuba Milanovića, tadašnjeg direktora RTS. I na sudu sam mu rekla žpriznaj ko ti je rekao da ih ostaviš i više nećemo tražiti da ti se sudiž. I Veranu Matiću sam rekla da pokupi aktere zajedno sa sudskim istražiteljima neka priznaju da su morali da ih ostave i nećemo tražiti suđenje, ali da se najzad izađe sa istinom. Kada ova zemlja prihvati da otkrije sve svoje tajne onda će i pravo lice ove tragedije izaći na videlo, ali žalosno je što sa lažima stalno živimo – dodaje Žanka.

  Strahovi i nemoć

Film opisuje i strahove i nemoći jedne majke i košmare sa kojima i danas živi.

– Postoje majke koje odu na groblje i isplaču se. Ja ne umem da plačem. Noć ne volim kad mi dođe. To je vreme za nespavanje, preslišavanje, odmotavanje filma i samu sebe kopam, eto to je moja muka sa bezbroj pitanja „zašto“. Zaspim uvek tih par minuta oko dva sata i tad obično sanjam da trčim pored crkve svetog Marka da ga spasem. To je taj strah koji je postojao u meni i krivica što sam ga pustila – sa tugom opisuje Žanka Stojanović.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari