Svi nalazi, nažalost, govore da je izostala suštinska i radikalna, demokratiji primerena, reforma sektora bezbednosti. Tako je na primer Milošević imao svu moć nad službama bezbednosti i direktno ih je koristio. U jednom periodu je ta kontrola bila podeljena između Koštunice i Đinđića, a nešto kasnije između Koštunice i Tadića.

Potom je Tadić za vreme svog drugog mandata izveo svoj model kontrole bezbednosnih službi do krajnosti, postavši ključni odlučilac. Na taj način, on je pripremio teren da nakon izbora 2012. godine sve ostane isto. Od petog oktobra do danas napravljene su brojne promene, ali više reorganizacijske. Doneti su brojni zakoni i strategije, ali kada se napravi ozbiljna analiza, vidimo da je to uvek rađeno spram dnevnopolitičke dinamike, spram trenutnih interesa i potreba posednika vlasti – kaže za Danas Miroslav Hadžić, predsednik Upravnog odbora Beogradskog centra za bezbednosnu politiku, ocenjujući reformu sektora bezbednosti od 2000. godine do danas.

On povodom objavljivanja svoje knjige „Uskraćena bezbednost“ iznosi tvrdnju da u Srbiji praktično i ne postoji uređen sistem nacionalne bezbednosti, zbog toga što se time nijedna vlast nije bavila na celovit i zaokružen način.

Zbog čega je izostala dubinska reforma sektora bezbednosti?

– Najpre zbog toga što nije izveden ratni saldo Srbije. Potrebno je bilo utvrditi ko je i zbog čega i sa kojim posledicama učestvovao u ratu. Pošto je to izostalo, pripadnici bezbednosnih aparata su imali vremena da se konsoliduju. Zbog toga je njihova društvena i politička pozicija ostala neizmenjena, te je preživeo i klijentski odnos između političke elite i operativnih naredbodavaca u policiji, vojsci i službama. Tome možemo dodati i posvemašnju zauzetost države ekonomskim, socijalnim i ostalim problemima. Zajednička karakteristika svih onih koji su se smenjivali na vlasti je nerazumevanje činjenice da nema demokratije u Srbiji bez reforme sektora bezbednosti i državnih aparata prinude.

Koliko bi lustracija imala smisla u 2014. godini?

– Imala bi. Koliko god da se čini da je zakasnela. Tim pre što lustracija podrazumeva otvaranje tajnih dosijea. Ključno je pravnom regulativom oduzeti od službi bezbednosti te dosijee, ako ni zbog čega drugog onda zbog budućnosti. Neka su ti ljudi koji su kršili ljudska prava i u penziji, neka više nisu aktivni, ali taj čin otvaranja dosijea bi bio simbolički i faktički raskid sa tim nasleđem. Bez toga nema reforme. Otvaranjem dosijea i lustracijom, vi biste ponudili drugačiji sistem vrednosti u kojima su bezbednost građana i njihova ljudska prava neprikosnovena. Ovako, pošto to izostaje, unutar tih organizacija se stalno obnavlja ta profesionalna kultura u kojoj je nacionalna bezbednosti i njihova obaveza da je štite pokriće za njihove potencijalne nepodopštine. Pa onda mogu da provaljuju u stanove, da prisluškuju građane, da rade šta god hoće, a da nikome ne odgovaraju.

Šta mora da se desi da bi konačno došlo do otvaranja dosijea?

– Očigledno je da je pritisak javnosti slab da bi doveo do toga. Spoljni pritisak takođe ne vidimo. Moglo bi se argumentovati da naše spoljne partnere, a pogotovo EU, ne zanimaju ozbiljno unutrašnji procesi, pogotovo ih ne zanima reforma sektora bezbednosti. Oni se bave bezbednosnim temama kao što su granična policija, azil i slične stvari, koje njih direktno pogađaju. Ali, nema njihove želje za radikalnom reformom ovog sektora u Srbiji. Uostalom ni oni, u najvećoj meri, nisu lustrirali svoje službe, niti su im otvarali tajna dosijea. Pogledajte samo Hrvatsku i Sloveniju. Prema tome, ostaje nam da to očekujemo od ovdašnje političke klase, odnosno političkih partija. Budući da političke partije ovde funkcionišu pre svega kao korporacije, a da je nastala interesna sprega promenjiva, te da je uspostavljeno tržište na kojem se trguje političkim uticajem, oni nemaju ozbiljan interes za otvaranjem dosijea. Još ako na to dodamo tajkunizaciju, pljačkašku privatizaciju, ratno nasleđe i sve to što bi se moglo naći u zahvatu, oni nemaju nikakvog neposrednog interesa da to učine.

Da li mi u doglednoj budućnosti možemo da očekujemo otvaranje dosijea?

– Teško. Pogotovo ako uzmemo u obzir da policija, vojska i bezbednosne službe deluju kao zasebne korporacije pa su i njihovi pripadnici zainteresovani da po svaku cenu zaštite svoje interese. I oni iznutra, što mi inače ne vidimo, sputavaju i sprečavaju političke čelnike da preduzmu te korake.

Koliko danas u službama imamo Miloševićevih kadrova?

– Prošlo je dosta vremena tako da više nije problem u Miloševićevim ljudima. Uostalom, šta njih sprečava da se kao i Vučić deklarišu kao novodemokrate i proevropljani i kažu da su naučili lekcije iz prošlosti. Ovde je reč o tome da je uspostavljen obrazac profesionalne kulture na čijim se zasadima svi koji dođu socijalizuju i prihvataju taj sistem vrednosti. Tim ljudima koji dođu niko neće otvoreno ponuditi šovinizam i ksenofobiju kao vodeći princip, ali način na koji se njima predstavljaju prava i obaveze i misije Službe odnosno Vojske ili policije učiniće svoje. U bezbednosnim aparatima se proizvodi taj osećaj ekskluzivnosti i ljudi u njima počinju da misle da je isključivo njihov zadatak da štite nacionalnu bezbednost. Oni rezonuju „Vi ostali ne znate ni ko nas ugrožava, ni kako se treba od njih braniti. Mi smo ti koji znamo, a pošto mi jedini znamo, onda mi treba i velikim šefovima da kažemo šta da rade i da prema građanima primenjujemo mere koji mi predložimo“. Ulaskom u vojsku, policiju ili neku drugu službu, vi ulazite u već jedan stvoren socijalni i profesionalni ambijent u kojem postoje interne vrednosti i procedure i vi pre ili kasnije bivate oblikovani spram tog modela.

Koliko je stabilan mir u regionu?

– Mir u regionu prevashodno zavisi od spoljašnjih aktera. Za sada SAD i EU i nominalno i faktički upravljaju mirom. Vidljivo je da nijedan od razloga zbog kojih se Jugoslavija raspala nije nestao. I stoga je jasno da bi u slučaju da taj spoljni pokrivač nestane, očas posla mogla da ožive sva ona žarišta koja su nekada postojala. I ove priče o zamoru proširenja upravo implicitno poručuju to. EU nam time kaže da oni u svakom trenutku mogu da nas ograde. Njima je jedino bitno da se ta kriza ne prelije kod njih u EU.

Posmatrano po obimu vojne saradnje, da li smo bliži Zapadu ili Rusiji?

– To izmiče egzaktnom merenju, a i mora da se posmatra u širem kontekstu od samo vojne saradnje. Lako je ustanoviti da Srbija nema ozbiljnu spoljnu i bezbednosnu politiku. Pogotovo nemamo javno deklarisanu spoljnu politiku, što ljudima na vlasti omogućava ovakav odokativan pristup. I to je tako već duže vreme. Od Jeremića i Tadića i njihovih strateških stubova, do ove politike sada, koja kaže da može i jedno i drugo i treće. I ta iluzija u koju naša vlast želi i nas da ubedi, kako su oni snalažljivi i sposobni, meni više liči na tumaranje koje proističe pre svega iz činjenice da ništa ozbiljno unutra nije urađeno. Nisu postavljeni osnovi za ekonomski oporavak, bez koga nema nikakve valjane ni spoljne ni bezbednosne politike, a pogotovo nema navodne neutralnosti. Bez ekonomske samoodrživosti vi ste osuđeni na to da budete igračka velikih i neko koga stižu loše posledice njihovih odluka. A političari imaju pravo da sebe u ogledalu ubeđuju u to da smo svetski važni i da je Srbija lider regiona, ali građani nemaju valjanih dokaza da bi verovali u takve tvrdnje.

Pretnja iznutra

Od koga u ovom trenutku preti najveća opasnost Srbiji?

– Srbiji najveća opasnost preti iznutra i to u ekonomskom, u socijalnom, pa u političkom smislu. Iz toga mogu da proisteknu sve ostale pretnje kao što su priče o separatizmu i terorizmu. Ovo tim lakše jer unutrašnje manjkavosti mogu lako u uslovima zaoštrene krize da se pretoče u izravne i opasne pretnje po bezbednost Srbije i njenih žitelja.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari