Vlasnik Delta holdinga Miroslav Mišković ostaće u zatvoru i narednih mesec dana, pošto je Specijalni sud juče odlučio da zbog opasnosti od bekstva, njemu i vlasniku Nibens grupe Milu Đuraškoviću, produži pritvor za još trideset dana. Sud je potvrdio i optužnicu, a suđenje Miškoviću, koji je u zatvoru proveo tačno pola godine – od hapšenja 12. decembra, moglo bi da počne najkasnije od septembra.


U optužnici podignutoj početkom maja, Mišković i njegov sin Marko, kao i Đurašković terete se za zloupotrebu ovlašćenja odgovornog lica i utaju poreza, prilikom mahinacija sa putarskim preduzećima u periodu od 2005. do 2010. U najkraćem, Tužilaštvo tvrdi da je tokom 2008. godine najpre veštački podignuta vrednost akcija Preduzeća za puteve Niš, i to tako što je tokom samo dve nedelje, na Berzu dnevno puštano po nekoliko akcija te putarske firme kako bi narednog dana trgovanje moglo da počne cenom koja je viša za 20 odsto. Tako špekulativan način podizanja vrednosti firme, za koji je utrošeno svega 37 akcija, nije u skladu sa Zakonom o tržištu hartija, ali je poslužilo da prilikom osnivanja novih firmi – Miškovićima za Mera invest, a Đuraškoviću za Nibens grupu, udeli PZP Niš budu značajan deo nenovčanog osnivačkog kapitala.

Kako su Miškovići već želeli da izađu iz zajedničke firme, Nibens grupa je otkupila njihove akcije PZP Niš uložene u preduzeće Mera invest. Ono što je problem u toj transakciji, osim znatno uvećane cene za firmu koja je na tržištu bila bez ikakve vrednosti, jeste i kredit koji je Nibens podigao kako bi platio akcije. Reč je o 25 miliona evra, za koje su jemci bile druge putarske firme iz Nibens grupe. Na sličan način se i Đurašković oslobodio bezvrednih akcija, jer ih je Nibens otkupio od njegove matične firme, Šer korporacije. Vraćanje kredita potom je palo na teret ostalih preduzeća za puteve, koja su takođe bila iz privatizacionog portfelja Nibens grupe. Svih pet firmi ubeležilo je gubitak zbog koga su neke završile u stečaju, a šteta koju su pretrpele, navodi se u optužnici, iznosi skoro 17 milijardi dinara. Dodaje i da je, prilikom izlaska Miškovića iz vlasništva PZP Niš, njegovom i preduzeću njegovog sina, pribavljena nezakonita korist u iznosu od 2,3 milijarde dinara i 217.064 evra. Izbegli su i plaćanje poreza od oko 320 miliona dinara, a stekli su i zgradu u Takovskoj 6, ranije u vlasništvu PZP Niš, procenjenu na 3,8 miliona evra.

Na početku ovog postupka Miškovićev advokat Zdenko Tomanović tvrdio je da Srbija treba da se odluči da li živi u socijalizmu ili kapitalizmu, te da je u slučaju PZP Niš reč o običnom investicionom poslu. Glavni koordinator antikorupcijskog tima Bogdan Pušić uzvratio je pak argumentom da u poslovanju mora da se poštuju zakoni, te da vlasništvo nad preduzećem nije isto što i raspolaganje ličnom imovinom. Čula su se i tumačenja da je reč o specifičnoj imovini u posebnim okolnostima. Jer, naglašavalo se, vlasnici pod istragom nisu nasledili ili osnovali ta preduzeća, već su ona bila društvena, odnosno državna, te su u njihovo vlasništvo i došla pod određenim, od države diktiranim, uslovima.

Ekonomski stručnjaci ostali su uzdržani u procenama, a najbrojniji su oni koji hapšenje povezuju sa političkim previranjima, i objašnjavaju ga time da je Mišković postao svojevrsni „talac“ evropske Srbije, odnosno spoljne politike.

Nekadašnji direktor Agencije za privatizaciju Branko Pavlović, koji je svojevremeno zastupao i male akcionare C-marketa, tvrdi za Danas da je hapšenje Miškovića politički motivisano.

– Tog 10. decembra 2012. uspostavljena je granica na Jarinju sa našim Kosovom i Metohijom. Tog veoma hladnog ponedeljka više hiljada ljudi demonstriralo je svim glavnim ulicama Beograda. U rano jutro između utorka i srede, 12. decembra, uhapšen je Miroslav Mišković – podseća Pavlović.

Prema njegovom tumačenju, „da nije reč o pukoj vremenskoj podudarnosti dva suštinski odvojena događaja, vidi se iz samih navoda optužnice“.

– Prvo, Miškoviću se stavlja na teret da je izvršio samo jedno krivično delo i u jednom bio pomagač svom sinu. To da je navodio sina da izvrši krivično delo potpuno ostavljam van rasprave, zato što u to niko normalan ne može da poveruje. Delo koje je navodno izvršio sastoji se u sledećem: dao je kredit od 23 miliona evra, a nakon više godina vraćeno mu je 26,3 miliona. Ostavljam po strani to što je reč o pravnim licima, iako je to u krivičnom smislu veoma važno i to u korist Miškovića. Tužilac smatra da je kamata netačno obračunata za 217.000 evra i za toliko tereti Miškovića. Dakle, po mišljenju tužioca, Mišković se upustio u kriminalne radnje da bi na investiciju od 23 miliona evra zaradio 0,3 odsto godišnje. Znači, bavi se kriminalom za 0,3 odsto godišnje. I ukupno kriminalom zarađuje, zapamtite po navodima tužioca, dvesta hiljada evra. Mišković – 200 hiljada? I to je sve – smatra Pavlović i pita se da li se može poverovati u takve optužbe.

Međutim, član Odbora za borbu protiv korupcije profesor Zoran Stojiljković tvrdi za Danas da u slučaju Miškovića optužnica nije ideološka, makar koliko advokati tvrdili suprotno.

– Vlast u Srbiji ne bi mogla samo iz ideoloških razloga i rejtinga da uđe „u priču“ sa nekim ko je bio praktično nedodirljiv, da optužnica nema uporište u zakonima. I to, čak iako znamo da su zakoni vrlo često donošeni po meri tajkuna. Poznato je da pravo i pravda ne moraju da budu u velikoj ljubavi, ali u ovom slučaju, ne verujem da bi vlast bez oslanjanja na zakone, tek radi dizanja rejtinga, dozvolila sebi otvaranje postupka protiv nekog poput Miškovića. Naprotiv, verujem da je optužnica zasnovana na zakonima, da sadrži čvrste podatke i informacije, te da je moguće da će biti potkrepljena i iskazima zaštićenih svedoka – navodi Stojiljković.

Sa druge strane, ekonomista Vladimir Gligorov ranije je ukazivao da se u predmetu Miškovića ne radi o osporavanju vlasništva, kao što je to bio slučaj odbeglog biznismena Bogoljuba Karića. „Koliko ja mogu da razumem, danas nije na tapetu Delta, kao što je u slučaju Karića na tapetu bio Mobtel. Tada je bilo sporno šta je Karić uneo i koji je tu deo države. Na kraju je država preuzela Mobtel i time se ta stvar završila. Tu je manje bilo pitanje samog Karića i njegove eventualne korupcije. Spor je bio oko toga čija je to imovina. Slučaj Mišković je drugačiji. Ovde je reč o Miškoviću ne toliko kao o vlasniku, nego kao nekom ko je imao određene upravljačke i menadžerske odgovornosti. Mislim da su to dva potpuno različita slučaja. Druga je stvar, ako se otvori pitanje raznih privatizacija – Centroproma, Luke Beograd, Novosti i slično. Tu ima spora oko vlasništva i onda bi to moglo imati sličnosti sa slučajem Karić“, ocenio je Gligorov.

Razmaženi radnici i uspešni direktori

– Najbogatiji čovek Srbije, Miroslav Miškovi, u retkim javnim nastupima ne propušta, tako, priliku da napravi razliku između „vrednih“ direktora i „lenjog“ naroda. „U vreme Miloševića“, požalio se Mišković 4. februara 2006. u svečanom govoru povodom 15 godina postojanja Delta holding kompanije,“došlo je do velike čistke direktora“. Zatim je usledila demokratska revolucija i još veća čistka direktora u vreme DOS-a. To su dve velike čistke direktora, a poznato je da su direktori nosioci razvoja svakog društva“, naglasio je nezadovoljni Mišković. Srbija i ima probleme zato što je „danas malo dobrih direktora“, dok je, sa druge strane, „radnička klasa u Srbiji veoma razmažena“. Inače, zbog malverzacija, u putarskim preduzećima 5.000 radnika ostalo je bez posla.

Dobra meta

Ljudi mrze Miškovića i dobro odabrana meta uspešno je skrenula pažnju javnosti sa komadanja države. Istovremeno je povećan rejting Aleksandra Vučića, što je takođe bilo neophodno pred seriju izdajničkih poteza koje je tek trebalo da povuče, a pre svega potpisivanja i sprovođenja briselskog sporazuma – tvrdi Branko Pavlović.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari