Radovan Karadžić izjavljuje da će Srbi napustiti mirovnu konferenciju ukoliko se nastave pritisci.

Mihal Ramač: 1993 – GODINA KOJU SU POJELE NULE /7

Mihal Ramač (1951), novinar, književnik i prevodilac, objavio je šest zbirki pesama, knjige političkih eseja „Povest o početku kraja”, „S one strane snova” i „6. oktobar”, preveo na rusinski i s rusinskog tridesetak knjiga. Bio je glavni i odgovorni urednik dnevnih listova Naša Borba, Vojvodina i Danas. Radi u Radio-televiziji Vojvodine. Prema tekstu koji objavljujemo kao feljton snimljena je televizijska serija u šest epizoda, koja je emitovana tokom novembra i decembra 2013. godine.

 

Književnik Momo Kapor upozorava: „Narod sateran uza zid može lako da se u svom očajanju pretvori u živi eksploziv koji može u vazduh da raznese i Balkan i Evropu i novi svetski poredak“. U to veruje većina Miloševićevih sledbenika. Oni najavljuju i očekuju svetski rat kao priliku za konačni obračun sa Zapadom. Kako bi bio razumljiviji masama, deo društvene elite rado koristi rečnik i logiku drumskih mehana.

Napetost raste iz dana u dan. Ćosić 22. aprila beleži: „Čitav dan razgovori o istom sa Ovenom; pa s Karadžićem i Mladićem; pa ponovo Milošević i ja s Karadžićem i Mladićem, i opet sa Ovenom; pa ja s Karadžićem sam, tražeći kompromis…“ Dok političari pokušavaju da nađu bilo kakav izlaz, pisci i umetnici koji već nekoliko godina vode ratnohuškačke kampanje pozivaju bosanske Srbe da nastave rat. Šešelj i Milić od Mačve idu na zasedanje u Bijeljini i lično zahtevaju od poslanika da odbace mir. Gojko Đogo iz Beograda poručuje: „Mi moramo odbiti ovaj ultimatum SB i svom snagom tući i crnog i zelenog neprijatelja, oterati bele plaćenike i odbiti sve razgovore i pregovore, dok ne budu raskovani okovi u koje je Srbija kao talac okovana“.

Ćosić i Milošević u noći s 25. na 26. april pišu pismo Skupštini RS koje Vladislav Jovanović hitno nosi u Bijeljinu. U pismu se kaže: „… Vi nemate prava da ugrožavate i izlažete međunarodnim sankcijama deset miliona građana Jugoslavije zbog preostalih otvorenih pitanja, koja imaju neuporedivo manji značaj od rezultata koji su postignuti..:“ U šest sati ujutru 26. aprila bosanski Srbi glatko odbacuju i pismo iz Beograda i, još jednom, mirovni plan. Za sredinu maja oni raspisuju ko zna koji po redu referendum, a srpskom narodu upućuju proglas s pozivom u nove bitke: „Svi zavjeti i vječiti vjenci zadužuju sve nas da se odazovemo pozivima za uključivanje u borbu za spas srpstva, odbranu svete zemlje i znamenja. Treba nepokolebljivo stati na braniku otadžbine, zbiti redove i dovesti borbu do kraja. Srpski narode, otpisuju te, a ti ćeš svojim ponosom i pravoslavnim duhom odbraniti svoje biće i čuvati svoje mjesto u istoriji i prostoru, kao stari evropski pravoslavni narod“.

Boris Jeljcin izjavljuje da Rusija neće biti pokrovitelj onima koji se suprotstavljaju svetskoj zajednici. Karadžić uzvraća: „Nas ne zanima Jeljcin nego ruski narod. On je, ubeđen sam u to, uz pravednu borbu srpskog naroda. Nažalost, istina o pravednoj borbi srpskog naroda nije mogla da prodre do širokih narodnih masa ni u Rusiji, ni u Francuskoj, Španiji, SAD, Engleskoj, jer je vođena jedna neviđena medijska kampanja prava satanizacija srpskog naroda“.

Zoran Đinđić smatra da je trebalo prihvatiti mirovni plan. Vuk Drašković ističe da je u Bijeljini doneta „neodgovorna i samoubilačka odluka“. Mitropolit Amfilohije kliče: „Bijeljina je sačuvala dušu naroda“.

Oko SRJ steže se gotovo hermetički obruč. Zamrznuta su sva sredstva u inostranstvu. Zaustavljeni su brodovi, avioni, kamioni. Obustavljen je robni promet. Od sankcija su izuzeti samo humanitarna pomoć, lekovi i hrana, telekomunikacije, poštanske i pravne usluge i individualna putovanja. U svih 45 vojvođanskih opština sindikati organizuju proteste protiv pritisaka, dajući podršku stavovima Miloševića i Ćosića.

Prva godišnjica proglašenja srpsko-crnogorske Jugoslavije nije obeležena jer Skupština nije donela zakon o državnim praznicima. Šef države u obraćanju novinarima 28. aprila kaže: „Od juče je SRJ stavljena u gotovo totalnu izolaciju, u svojevrstan koncentracioni logor na čijim granicama stražare avijacija i flota NATO i svetska policija. Vlade i generalštabovi EZ, Amerike i Rusije stoje pred pitanjem: da li će moći da nas umore glađu ili je efikasnije da zaspu Srbe raketama; da li treba političkim sredstvima da se okonča jedan međunacionalni, građanski i verski rat na bosanskom tlu, ili treba silom, ratom nametnuti mir unesrećenim narodima u BiH“.

Nastavlja se

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari