Dimna zavesa za javnost 1

Osim rukovodilaca projekata i privremenih zastupnika kapitala, „treća linija odbrane“ društvenog kapitala bila su rukovodstva samih društvenih preduzeća.

                       P { margin-bottom: 0.21cm; } NJih su činili direktori i upravni odbor. I njih je takođe postavljala vlada. Sa ovakvim zaštitnicima – rukovodiocima, privremenim zastupnicima, i upravom – društveni kapital je trebalo da bude bezbedan. Ipak, svrha ovih institucija uopšte nije bila zaštita društvenog kapitala, već izvlačenje (ekstrakcija) kapitala za privatne potrebe. Svi ti silni rukovodioci, zastupnici, direktori i članovi upravnih odbora bili su stranački članovi koji su ta mesta zaslužili kao nagradu za stranački rad. Ove funkcije su zapravo predstavljale dimnu zavesu za javnost. Rukovodioci, zastupnici i upravni odbor glumili su zaštitnike društvenog kapitala dok se on topio. Kako smo videli iz primera FAP-a, mnoga društvena preduzeća danas ne samo da imaju daleko manji kapital nego pre deset godina, već imaju negativan kapital, što znači da su im dugovi veći nego imovina. Da bi se sprečilo da zbog ove činjenice ta preduzeća odu u stečaj, vlada je 2003. godine jednom uredbom zabranila poveriocima da naplaćuju dugove za više od 70 društvenih preduzeća. Taj moratorijum i danas traje. Ipak, nijedan rukovodilac projekta, privremeni zastupnik kapitala ili direktor preduzeća nikada nije odgovarao zbog te činjenice.

Pritisci na Vidu Uzelac počeli su čim smo napustili ministarstvo u januaru 2014. godine. Jedina stvar koja je interesovala spoljno okruženje bio je Centar za kontrolu ispunjenja privatizacionih ugovora. Centar je već imao formiranu komisiju koja je trebalo da nadgleda svaku pojedinačnu privatizaciju, odnosno ponašanje novog vlasnika i ispunjenje obaveza koje je preuzeo privatizacionim ugovorom. Radilo se najčešće o otplati rata za kupovinu preduzeća koje je privatizovano, novim investicijama i socijalnom programu. Ovo je bio važan aspekat rada agencije, jer od kontrole zavisi da li ste neko društveno preduzeće prodali po tržišnoj ceni ili ispod cene. Načelno, procedura je trebalo da važi za sve podjednako: postoji određen rok u kome kupac mora da izmiri privatizacione obaveze; ako to ne uradi, ugovor bi se otkazivao, a Agencija bi naplatila bankarsku garanciju kojom bi pokrivala gubitak. Logično je da su kupci bili zainteresovani da se ove procedure ne poštuju. Ako nekoga čekate da plati preostale rate nekoliko godina, potpuno mu oprostite rate za otplatu, ili ne aktivirate bankarske garancije ako ne plati ratu, a ostavite mu preduzeće u vlasništvu, to je kao da ste mu prodali preduzeće ispod cene ili mu ga dali za džabe.

Nekoliko dana po ulasku u agenciju, Vida je shvatila da centar uopšte nije vršio kontrolu, već je to radio od slučaja do slučaja, po promenjivim kriterijumima. Bilo je, recimo, preduzeća koja su imala 48 produženih rokova za izmirenje obaveza, a ugovor nije raskinut. S druge strane, bilo je preduzeća kojima je raskinut ugovor odmah posle jednog neispoštovanog roka. Kada je Vida Uzelac pitala službenike agencije gde je pravilnik koji reguliše ovu proceduru, niko nije umeo da joj odgovori. „Nema pravilnika“, rekla je jedna službenica. „Radimo po nepisanim pravilima.“ Ipak su u privatizacionim ugovorima postojale kaznene odredbe u slučaju neizvršenja ugovornih obaveza koje su ponekad ili nikad primenjivane.

Nepisana pravila otvorila su veliki prostor za zloupotrebu, jer kada ne postoje pisana pravila, sektor može mnogima da progleda kroz prste. Vida je počela da piše dokument kojim će se regulisati postupak kontrole. Dokument je dobio ime Pravilnik o kriterijumima za odlučivanje Komisije za kontrolu izvršenja obaveza kupca, odnosno strateškog investitora iz zaključenih ugovora u postupku privatizacije od 30. aprila 2014. godine. Pravilnik je i danas na snazi (skenirana verzija može se naći na sajtu agencije), ali je nepoznato da li se primenjuje.

Prvi su protiv ovog pravilnika protestovali zaposleni u agenciji. Bivši direktor Cvetković je odmah rekao Vidi da to neće moći da se uradi, jer takve procedure ne mogu da se stave na papir. Još pre nego što je pravilnik usvojen, počeli su da stižu pritisci iz Ministarstva privrede (na čijem čelu je tada bio novi ministar) i Vlade Srbije da se mnogim „uglednim privrednicima“ omogući produženje rokova za izvršenje obaveza. Najviše pritisaka došlo je za preduzeće MBA „Miljković“, koje je na aukciji kupilo fabriku radijatora „Jugoterm“ 2008. godine. Agencija je 14. januara 2014. godine aktivirala bankarsku garanciju u iznosu od milion evra, jer MBA „Miljković“ ne ispunjava privatizacione obaveze.

Nastavlja se

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari