Naziv Hrvat (Kroat) ne pojavljuje se ni u jednom izvoru pre sredine devetog veka kao oznaka naroda ili plemena. Izraz Hrvat (Kroat) verovatno je prvobitno označavao ili društveni sloj ili je to bila titula regionalnog položaja unutar kaganata. To bi objasnilo zašto ovaj izraz, koji nije slovenska reč, može da eventualno označava slovenski „narod“, a da ne mora da se zamišlja kako je nekada, u davna vremena postojao neslovenski hrvatski narod.

Naziv Hrvat (Kroat) ne pojavljuje se ni u jednom izvoru pre sredine devetog veka kao oznaka naroda ili plemena. Izraz Hrvat (Kroat) verovatno je prvobitno označavao ili društveni sloj ili je to bila titula regionalnog položaja unutar kaganata. To bi objasnilo zašto ovaj izraz, koji nije slovenska reč, može da eventualno označava slovenski „narod“, a da ne mora da se zamišlja kako je nekada, u davna vremena postojao neslovenski hrvatski narod. On takođe objašnjava pojavu „Hrvata“ na suprotnim stranama kaganata, a da se ne moraju zamišljati velike seobe bilo porodice bilo braće, od kojih svaki osniva različiti deo hrvatskog naroda. Verovatno su se tokom osmog i devetog veka, ove otcepljene grupe koje je njihovo vođstvo ili organizacija u avarskom kraljevstvu identifikovala kao „Hrvat“ (Kroat), postepeno spojile u odvojene društvene zajednice sa izmišljenim etničkim identitetom i maštovitom genealogijom.
Konstantin, na isti način na koji povezuje „Bele“ Hrvate sa Hrvatima u Dalmaciji, priča o srpskom poreklu u narodu poznatom kao „Beli“ Srbi, koji žive iza zemlje Huna, na granici sa Franačkim kraljevstvom i „Belom“ Hrvatskom. Tu se ponovo navodi genealoška legenda: dva brata povela su sa sobom polovinu naroda i zatražila zaštitu cara Iraklija. Car je potom naselio ove Srbe u provinciju Tesaloniku (Solun). Kasnije, oni su odlučili da se vrate u svoju domovinu i, kada su zatražili dozvolu od Iraklijevog zapovednika Beograda, dobili su zemlju u današnjoj Srbiji. Ova legenda, poput one o Hrvatima (Kroatima) smešta poreklo Srba u period Avarskog poraza pod Konstantinopoljem, objašnjava prisustvo Srba na udaljenim krajevima avarskog kraljevstva i objašnjava pojavu novog „naroda“ koji nosi drugo neslovensko ime na Balkanu. Bolje nego da se kopa po ovoj legendi da bi se našao istorijski dokaz o poreklu Srba, bilo bi da se ona vidi kao deo verovatno brzih centrifugalnih sila, koje su cepale avarski kaganat posle njegovog poraza.
Slično poreklo može da se vidi i kod Bugara. Rimljani su sretali narode ovog imena još od petog veka, oko Crnog mora. Oni su, zajedno s drugim grupama čiji su se nazivi završavali sa gur, kao što su Kutriguri, Onoguri i Oguri pripadali, kako su ih Rimljani videli, Hunima, to jest centralno-azijskim stepskim ratnicima. Posle 626. godine, međutim, pobunjenike protiv kagana uvek su zvali Bugarima. Ponovo, kao u slučaju Hrvata (Kroata), različitost Bugara objašnjena je kasnije u legendi o petoro braće, sinova Onogura Kuvrata, koji se pobunio u 630, zbacio vlast Avara i ujedinio Bugare oko Crnog mora. U isto vreme, bugarske izbeglice posle neuspešne pobune u zapadnim regionima kraljevstva pobegle su u Bavarsku, gde ih je franački kralj Dagobert najpre dočekao dobrodošlicom a potom, kada su se tokom zime rasporedile u manje grupe, naredio da ih napadnu i pobiju. Sledeća generacija Bugara, pod vođstvom Kuvera, pobunila se protiv Avara, i on se stavio na čelo mešane populacije potomaka rimskih zatvorenika, koji su pre pedeset godina bili naseljeni u Avarskom kraljevstvu južno od Tesalonike. Moguće je, da su u sedmom veku imena Kuvrat, Kuver i Kroat poticala od titule i, tek vremenom, počela da označavaju pojedince ili narode. U svakom slučaju, nijedna od ovih grupa – bilo Samoovo kraljevstvo, Hrvati (Kroati) ili Kuverovi Bugari – nisu bili narodi koji su već postojali i koji su se pobunili protiv avarskog gospodara. Pre bi se reklo da su oni bili narodi u nastajanju, udruženi protiv Avara, ali organizovani na neki način prema institucijama ili principima preuzetim od njihovih gospodara.
U toku sledećih vekova, ove grupe, čija neslovenska imena možda vuku koren od avarskih titula, razvile su se od političkih jedinica, formiranih kao otpor avarskim gospodarima u „narode“, zajedno s podacima o genealoškom mitskom poreklu koji su objašnjavali njihova porekla u etničkim a ne u terminima političke organizacije.
Do početka osmog veka, dakle, populacije na prostorima na kojima je nekada bilo Rimsko carstvo karakterisali su pre politički nego etnički identiteti. Kod onih naroda koji su bili dovoljno važni da budu opisani u retkim pisanim izvorima tog vremena, njihova identifikacija sa geografski definisanim kraljevstvom odredila je način na koji su označeni i, u velikoj meri, kako su opisivali sami sebe. Naravno, ova terminologija počivala je na ranijim vekovima, iako su se društvene realnosti koje je označavala potpuno promenile. Franci su bili elita Franačkog kraljevstva: Langobardi su im bili pandan u severnoj Italiji, a Goti u Španiji dok Iberijsko poluostrvo nisu osvojile berberske i arapske armije 711. godine. Slobodni stanovnici engleskih kraljevstava bili su Saksonci. Rimljani su bili stanovnici onih područja u Italiji koja su bila pod papskom i vizantijskom vlašću ili su, drugde, bili stanovnici Galije južno od Loare. Regionalni identiteti, naravno, i dalje su bili važni kao što su to bili oduvek. Franački vladari vladali su nad Turinzima, Bavarima, Frizima i Alemanima, iako su to bile provincijske, a ne rodovske oznake.
Iza ovih stabilnih političkih zajednica, svet je više ličio na peti vek. Saksonci, kolektivno ime za decentralizovane paganske germanske narode, naseljavali su severne granice franačkog sveta, dok je na istoku ogromno polietničko Avarsko carstvo obuhvatalo Vizantiju i zapad, rađajući „nove“ narode – Hrvate (Kroate), Srbe i Bugare. Ove grupe – Saksonci, Avari i njihovi potomci – bili su novi varvari, jedini varvari preostali u Evropi, upravo kao što su jedino Rimljani bili stanovnici Rima.
Kraj

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari