Nećemo postati kolonija

Darko Suvin: Memoari jednog skojevca (13)

Dr Darko Suvin, profesor emeritus Univerziteta Mekgil (Kanada), rođen u Zagrebu, predavao je i na univerzitetima Zagreb i Masačusets i gostovao na brojnim drugima. Objavio 18 knjiga i preko 500 članaka o komparativnoj književnosti i dramaturgiji, teoriji kulture, utopizmu i naučnoj fantastici, te o političkoj epistemologiji; objavio je tri knjige poezije. Član je Kanadske akademije (RSC). Aktuelne knjige: „Gdje smo? Kuda idemo?“, Zagreb 2006, „Naučna fantastika, spoznaja, sloboda“, Novi Sad 2009. Odlomke iz njegovih „Memoara jednog skojevca“ koje objavljujemo ustupio je zagrebački časopis „Gordogan“.

Pri maršu na rad, brigade su pjevale:

Banovići Brčko [vokalni er], to je naša meta,

Izgraditi prugu, još ovoga ljeta!

Brigada ta bila je skrpana iz raznih škola, jer je odaziv na ljetnu radnu akciju bio mnogo slabiji od onoga na povremene radove u samom gradu: iz mog 6b mislim oko pola tuceta, a u cijeloj IV muškoj možda 25-50 osoba (što će se 1947. na iznenađenje aktiva SKOJa stubokom promijeniti); popisa nemam ali je na primjer zamjenik komandanta bio iz Obrtne škole. Bila je dakle „brigada“ (ime po partizanskom uzoru) općenito srednjoškolske a dijelom i radničke zagrebačke omladine, i već je tokom školske godine bila sudjelovala na kratkim radnim akcijama u gradu i predgrađima, uređenjem parkova, istovarom goriva, popravkom Savskog nasipa (a nešto kasnije počelo se raditi i na popravku Srednjoškolskog igrališta te na nekim dijelovima Pionirskog grada u Dubravi). U pripremama njenog odlaska, zapisao sam highlights vatrenog govora rejonskog rukovodioca Tomice (komandanta brigade na Pruzi slijedeće godine) na omladinskom mitingu: „Nećemo se vezati stranim kapitalima pa postati kolonija… Međunarodni imperijalisti još nas napadaju i izrabljuju. Hoće nas odgojiti kao sluge. Pruga stvara ugalj za zaposlenje.“

U Bosni smo radili nedaleko rječice Tinje, u kojoj se međutim nismo kupali, ali smo u grupi od po dva nosili vodu u teškim 25-litarskim kantama nekoliko puta na dan za svaki šator; najbliže selo zvalo se Donji Hrgovi, što mi je postao pojam za Krähwinkel, zabito mjestašce vragu za leđima (mnogo kasnije, suprugu Tuzlanku dražio sam da bi ona bila otišla tamo za učiteljicu da nije mene srela; a pred koju godinu, kad je autobusom prolazila za Tuzlu, stajao je baš tamo natpis „Pazi mine“…). Ja sam u brigadi bio obični kopač zemlje i prevozilac tački, ne baš lahko za mene, ali sam radio i na statistikama u štabu, gdje me nije dočekao veliki entuzijazam, i na kulturno-prosvjetnoj aktivnosti.

Nakon rata, možda sve do 1947, jedina je strana pomoć, veoma dobrodošla i držim važna za zemlju na rubu gladi, bila ona UNRRA-e; jaja u prahu što su ih koristile sve naše menze zvana su „Trumanovim jajima“. Od brigade na Pruzi Brčko-Banovići sačuvala mi se, uz oznaku koja se prišivala na desni rukav, jedino teka „Poklon Amerikanskog omladinskog Crvenog krsta“ s rasporedom vedre večeri 25.8.46. (pred odlazak), prepisujem:

Himna brig. Braće Špalj [pjeva ju cijelo prisutno mnoštvo]

1. Čapajevka (zbor)

2. Recitacija (Dumus – Majakovski: Gadovi)

3. Popevke sam slagal (Ptič pjeva)

4. Po šumama i gorama (zbor)

5. Recitacija (Braco – Nazor: Pod palubom)

6. Vu plavem trnaci (Ptič pjeva)

7. Večernji zvon (zbor – solo Braco)

8. Reportaža (od Ritza) (Pero – Ba – To – Osvajač , Ptič)

9. Vedri napjevi (Ptič: Stardust, Ti ne bi smjela znati, Plavi snovi)

10. Tri telegrama (Ted)

Čaga!

Svaka je brigada te godine i kasnije imala zbor koji je marljivo vježbao. Raspored nije pisan mojim rukopisom i sumnjam da sam tu „Vedru večer“ ja sastavio, valjda ne bih uvrstio sentiš i priglupe domaće pjesmice kao „Ti ne bi smjela znati“ i „Plavi snovi“ („Plavi snovi/ dočarati znaju/ svu slast u maju/ i život i raj“). Inače je sastav vrlo karakterističan, nacionalno-pučki što bi rekao Gramsci: popularne pjesme partizanske (br. 1 i 4) i kajkavske (3 i 6), zatim još jedna ruskog porijekla (7) i dvije recitacije poezije, ruske i naše (Nazorova je valjda ona slavna „Poklen su me prikovali/ Zlizane za ove daski/ Veće nisam mora videl/ More, more sinje“). Što je reportaža po Ritzu ne znam, možda iz tekstova „vrapca“ koji su se štampali za vedre večeri, a nadam se da je „Stardust“ zbilja bio Hoagy Carmichael, moj sentiš favorit iz Barija („Sometimes I wonder where you are…“). Veče završava čagom (zagrebački slang za ples), ovo je bila mješovita brigada iako velikom većinom muška, no sa strogom zabranom seksa, ponajviše zbog reakcionarne (građanske) propagande protiv odlaska na prugu, posebno djevojki koje bi tamo bile razvraćene. (Jeli smo kruh pokatkad čudnog ukusa, saznah kasnije zbog velikih primjesa broma za smanjenje hormonalne napetosti.) Otkuda muzika za čagu ne znam, možda je netko bio ponio harmoniku – ne sjećam se luksuza kao gramofona ili radija. Vidi se i opća upotreba nadimaka, jedino je rodno ime ovdje Pero u grupi recitatora. Osim u zboru, ženskih protagonista nema. Rekao bih da je kao amaterska kućna radinost ovo prilično uspjelo, možda za nijansu kvalitetnije od prosjeka.

Nastavlja se