Opšta politička situacija u carstvu bila je ipak neizvesna.

Ugarska je proglasila nezavisnost; kao odgovor, u jesen 1848, hrvatske trupe bana Jelačića napredovale su prema Mađarima (ugarska nezavisnost dovodila je u pitanje postojanja Kraljevine Hrvatske i Slavonije). U Beču je izbila pobuna protiv vlade: car Ferdinand je s dvorom pobegao u Olomouc u Moravskoj. Trupe kneza Vindišgreca, koji je bio odan caru, opsele su i zauzele Beč; skupština se preselila u Kromeriž. Kriza u Habzburškoj monarhiji bila je totalna; vojne snage uspele su da spasu carstvo. U decembru Ferdinand je abdicirao u korist unuka Franca Jozefa, koji je 4. marta 1849. raspustio skupštinu u Kromerižu i svojom poveljom (odnosno uredbom) nametnuo novi ustav. U oktobru i decembru 1848. jedna pijemontska eskadra po drugi put se uputila ka istarskim obalama budući da su Austrijanci nameravali da zauzmu Veneciju s mora. Marta 1849. ponovo su se sukobili Karlo Alberto i Habzburgovci: okršaj je završen definitivnim porazom Pijemonćana kod Novare. Već u aprilu sardinijska flota drugi put se povukla iz Jadrana, a u avgustu, posle 17 meseci nezavisnosti, Venecija se predala.

Ustav donesen poveljom 4. marta 1849. predviđao je odvajanje upravnih od pravosudnih poslova. To se na istarskom okrugu odrazilo na raspodelu vlasti između jedanaest kotarskih sudova, kao i na reformisanu strukturu opština čiji je broj smanjen. Septembra 1852. javna uprava i sudska vlast, kao u doba restauracije, ponovo su objedinjene. Ponovo je država ojačala u odnosu na lokalne autonomije.

Razdoblje između 1851. (a, u izvesnom smislu, i od 1849) i 1860. u istoriji austrijskog carstva određeno je kao neoapsolutizam Aleksandra Baha, barona i opunomoćenog ministra unutrašnjih poslova. Ponovo je uvedena stroga državna kontrola, kao pre marta 1848. godine. Tokom skoro jedne decenije bili su zamrznuti svi liberalni i nacionalni politički zahtevi. U atmosferi reakcije poništena su sva politička postignuća iz 1848. godine. Ipak, izvesni uspesi na društvenom planu nisu izbrisani tako da je feudalni sistem bio definitivno napušten; štaviše, tokom godina vladavine s vrha, vladavine preko žandarma, kada nije bili smetnji u vidu nacionalnih problema (zahteva za politička prava), pokrenute su inicijative za poboljšanje uslova života u carstvu. Za Istru je to značilo izgradnju mreže puteva, a 1854. Pula je postala grad arsenal i vojna luka carstva. Nacija kao pojam vezuje se za događaje iz 1848. godine. Italijanski preporod stigao je do jadranskih obala; ali, tu su bili i Nemačka, u Frankfurtu, Ugarska u pobuni, Hrvatska kao saveznica cara, kao i zamisao o jednoj Sloveniji. Postojala je ideja o austrijskom ustavu, ali i ideja o prvom ratu za nezavisnost Italije (1848-1849), a zatim i o drugom (1859-1860). Biti Italijan nije značilo govoriti italijanski jezik; moglo se biti Italijan jer je postojala italijanska nacija, a potom i zato što je postojala Italija, shvaćena kao država. Izjave o pripadnosti italijanskoj naciji zabeležene su 1848. u svim slojevima primorskih istarskih i dalmatinskih gradova, ali i među uglednicima iz unutrašnjosti Istre, tačnije iz Pazina, odakle su (ne slučajno, grad se nalazio na limesu Italije) bili poreklom najubeđeniji Italijani, kao Karlo De Frančeski i Eđidio Mrak.

Nacionalna dimenzija postavila je (prevashodno od 1860) dva pitanja pred istarske uglednike. Prvo se odnosilo na položaj Istre u okviru italijanske nacionalne geografije, odnosno da li je Istra u Italiji ili van nje. Drugo pitanje odnosilo se na odnose sa Slovenima iz regije.

Nastavlja se

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari