Povratak u Zagreb

Darko Suvin: Memoari jednog skojevca (12)

Dr Darko Suvin, profesor emeritus Univerziteta Mekgil (Kanada), rođen u Zagrebu, predavao je i na univerzitetima Zagreb i Masačusets i gostovao na brojnim drugima. Objavio 18 knjiga i preko 500 članaka o komparativnoj književnosti i dramaturgiji, teoriji kulture, utopizmu i naučnoj fantastici, te o političkoj epistemologiji; objavio je tri knjige poezije. Član je Kanadske akademije (RSC). Aktuelne knjige: „Gdje smo? Kuda idemo?“, Zagreb 2006, „Naučna fantastika, spoznaja, sloboda“, Novi Sad 2009. Odlomke iz njegovih „Memoara jednog skojevca“ koje objavljujemo ustupio je zagrebački časopis „Gordogan“.

Ja sam s Pruge, sjećajući se dvogodišnjeg nelagodnog sustanarstva u Korčuli s rođacima, oštro odgovarao od toga, ali nije bilo druge. Tako smo se uselili u taj prostrani stan, gdje su dvije sobe bile za Olgu i njene sinove Mladena i Srećka, dvije spavaće plus špajscimer za roditelje i mene, a mala djevojačka sobica za Lojziku, mladu Slovenku zaposlenu kod nas još na Gvozdu, koja je ubrzo postala mami neizmjerno odana, a u stanu je ostala dulje od mene, preko 30 godina. Stvarno je postala novi i dragi član porodice, svakako za Suvine važniji od rođaka Spiegelovih, jer su se dvije gazdarice, inače labavih živaca nakon rata i emigracija, u kuhinji (na sreću je za nas kuhala Lojzika) i uopće u stanu vrlo slabo podnosile, s učestalim burama i prolomima oblaka a jadnim tatom u sredini. Ja sam se s kuzenima (mislim) dobro slagao, samo su oni kao sinovi palog prvoborca polazili tada slavnu Partizansku (Titovu) gimnaziju u Zagrebu gdje su se polagala dva puna razreda na godinu kako bi se nadoknadili zaostaci iz rata. Najprije sam se družio sa Srećkom, rođenim iste godine, koji je onda otišao na više školovanje u Beograd, a ja sam preseljen u prostranu erkersku sobu s Mladenom, dvije godine starijim ali u istoj godini studija (strojarstva) kao i ja. Sobu smo podijelili na idealne polovine i u slozi dijelili za cijelo vrijeme studija; kasnije, kad se mogla dovesti koja djevojka, izvještavao bih Mladena vezanjem obojenog rupčića za prozor. To je bilo lako prvenstveno zbog njegove sunčane i nekomplicirane prirode, te sam mu na kraju bio i svjedok na vjenčanju 1953. sa simpatičnom i dragom Brankom (kojoj još telefoniram, i čudim se kad ju zovu bakica).

Kako je prvenstveno tati i teti Olgi bilo pri duši pri dnevnom dolaženju i odlaženju iz vile i stana ubijenih roditelja ne mogu ni zamisliti, a onda nisam na to mislio. Mladost je elastična i egoistična.

Nakon rata vratili su se u Zagreb i moj onkl Oskar, teta Margita i kuzen Hanzi, koji su bili svršili kod partizana a sin, sada Ivo, i kao vojnik NOV. Oskar je obnovio tehnički ured koji je prije rata vodio s Feliksom, maminim neprežaljenim bratom ljubimcem, u Masarikovoj ulici prizemno prekoputa prolaza Balkan, ali su traume rata bile izgleda prejake i valjda 1948. iseliše se u novorođeni Izrael. Nemirni Hanzi se u Izraelu oženio jednom ortodoksnom partnericom s kojom je imao četvoro ili šestoro djece, ali je nakon koje godine sve napustio i kao svršeni elektrotehničar zaposlio se kod Siemensa u Erlangenu, gdje bih ga kasnije koji put posjetio, gdje je sklopio drugi brak i dočekao penziju, te i danas tamo živi. Tatin kuzen Božo Gvozdenović u moje studentsko doba na Filozofiji bio je fixture, takoreći namještaj Kavkaza. On i sestra mu otišli su kao predratni skojevci u partizane: sestra, koje se sjećam kao lijepe mlade gospodične, poginula je; Božo, partizanski komesar na Papuku, izgubio je ruku do ramena u horendnim uslovima, poslije rata bio je neko vrijeme u ministarstvu vanjskih poslova no onda je napustio politiku, radio kao nastavnik francuskoga na srednjim školama, a glavno mu je (čini se uspješno) zanimanje postalo donžuanstvo. Bio je lijepi, visoki i kultivirani tamnokosi gospodin, apartan zbog pomanjkanja ruke, često smo se sretali i pozdravljali. Žalio sam da nemamo dubljih kontakta, i jedan-dva puta pokušao mu nešto sugerirati, ali on se bio zatvorio u svoju čahuru. Kad sam otišao sredinom 1960-ih još je sjedao u Kazališnoj kavani, ponešto prosjed, une vie gachée.

Što su bili povoljni materijalni uvjeti dakako je vrlo relativna stvar. Prvih smo godina nakon 1945., kao i cijela razrušena Evropa, svi živjeli na „točkicama“ (kad sam došao na studije u Bristol 1954, one su upravo bile u Engleskoj ukinute, tri godine iza Jugoslavije!), tj. na racioniranoj dodjeli hrane i odjeće. Stoga smo i ručavali u privatnoj kolektivnoj menzi koji je vodio neki stariji bračni par pobravši za to dobar dio naših točkica, a valjda i poneku paru za rad. Menza je ta bila improvizirana na prvom katu Mesničke ulice, broj 2, 4 ili 6, u jednom nekoć privatnom stanu, pa nije mogla imati veći kapacitet od par tuceta ljudi, osim ako se jelo na smjene (što ne znam). No nitko nije gladovao niti se smrzavao, napredak kakav bi i danas bio hvale vrijedan.

Nastavlja se