Protestanski pastor kradom nahranio logoraše

Predrag Matvejević: Povodi za razmišljanje o kruhu

Pisac, istoričar, humanista, esejista, estetičar, naučnik, sociolog, pacifista, penzioner unazad šest meseci, akademik prof. dr Predrag Matvejević, rođen je u Mostaru 1932. Sin je ruskog emigranta iz Odese i majke, Hrvatice iz BiH. Studirao je u Sarajevu i Zagrebu, u grad pod Sljemenom otputovao je u svojoj 23. godini. U njega se vratio prošle godine, „svestan da mu neće biti oprošteni kritički tekstovi o Tuđmanu, HDZ, rušenju Mostara i Starog mosta, progonu nevinih nakon „Operacije Oluja“.

Doktorirao je 1967. na Sorboni iz komparativne književnosti. Hrvatsku je napustio 1991. odabravši položaj „između azila i egzila“. Na Novoj Sorboni u Parizu bio je predavačna Odseku za opštu i komparativnu književnost. Od 1994. Matvejevićje bio redovni profesor na Odseku za slavistiku rimskog univerziteta „La sapienza“. Bio je potpredsednik Svetskog PEN. Dobitnik je niza svetskih nagrada, među kojima Evropske Strege (dodeljuje se piscima država članica EU), proglašavan je humanistom godine (Zlatna povelja mira „Linus Pauling“)…

U bivšoj Jugoslavije pisao i branio sve koji su bili intelektualno ugnjetavani, među njima i pogrešne, kako sam kaže, koji su to svoje pravo lice pokazali tokom balkanskih ratova devedesetih godina. Jugoslovensku ideju zastupao do krajnjih (ljudskih) granica. I sada, sa 77 godina, neumoran, često na putu između Rima, Pariza, Zagreba, Sarajeva, Mostara i Beograda, poručuje: „Ne kanim se mijenjati.“

Danas ekskluzivno objavljuje pogovor za njegovu novu knjigu, „Kruh naš – svjetovni i sveti“, koju će do proleća objaviti zagrebački VBZ.

Ti su sudovi preuzeti iz jedne stare kronike, anonimne. Mnogo je izreka koje bi im se mogle dodati: „Tko će od vas svome sinu dati kamen ako on traži kruha“… „Nije pravo uzeti kruh djeci i baciti ga kučićima“. Tako su govorili evanđelisti. Svatko nosi u sebi priču o svome kruhu bez obzira na to kako ga se sjeća – i sjeća li ga se uopće. Povodi za ovu knjigu su različiti. Ima ih više, ponekad proturječe jedni drugima.

U djetinjstvu sam proživio Drugi svjetski rat i gladne godine. Otac mi je bio odveden u logor, s neobičnim objašnjenjem: da je izbjeglica iz zemlje, ruske, s kojom su ratovali pripadnici druge zemlje, njemačke, koji su ga zarobili. Većina onih koji su se našli s njim nisu preživjeli. On se, čudom, vratio živ. Pričao je svoju priču o logorskome kruhu.

Na kraju 1942. i početku 1943. godine bila je jedna od najljućih zima u stoljeću. U sjevernoj Njemačkoj, nadomak Osnabrücka, moj se otac nalazio na prisilnom radu. Sjekli su šume kako bi se izgradila nova, šira, željeznička pruga diljem Rusije. Mala grupa od pet ili šest logoraša, u dronjcima i drvenoj obući, promrzla i gladna, vraćala se predvečer u baraku. „Nismo više sličili na ljude. Postali smo vlastite sjene.“ Nepoznat netko presreo ih je na uskom putu i pozvao u susjednu kuću. „Ušli smo s nepovjerenjem, zajedno sa stražarom koji nas je pratio. Bilo je to uoči Božića. Stan je bio topao i ugodan. Domaćin je bio protestantski pastor.“ Slijedeći Abrahamovu poruku iz „Postanja“, ponudio je nepoznatim gostima ono što je imao. Najprije da se umiju, obriju, presvuku. Na trpezi se našla po kriška kruha i čaša vina za svakoga, a zatim skromna večera. U znak zahvalnosti, moj je otac, pijanist u mladim godinama, sjeo za glasovir i odsvirao dio jedne stare liturgije. Nikad više nije poistovjećivao one koji su ga zatočili u logor s narodom iz kojega su poniknuli. „U svakom žitu ima kukolja“, ponavljao je. „Što smo sve vidjeli mi u Rusiji i Ukrajini!“ Logoraš je potom zagrlio svećenika, svećenik logoraša. Čuvar ih nije prijavio.

Kad se nakon završetka rata vratio u mali grad u koji smo se majka, sestra i ja sklonili, kod majčine siromašne obitelji, još je bilo unaokolo njemačkih vojnika, ratnih zarobljenika. S njima se postupalo nemilosrdno, osvetnički, prisiljavalo ih se da rade najteže poslove, gladni i iznemogli. Sjećam se njihovih rebara koja su stršila ispod poderane i uprljane odjeće. I mi smo tada oskudijevali u hrani. Rat nam je odnio sve što smo imali. Jednoga dana otac je odrezao polovicu kruha koji smo dobivali dva puta tjedno za cijelu obitelj: „Odnesi ovo njemačkim zarobljenicima; pazi da te netko ne vidi, optužit će nas da surađujemo s okupatorima.“ Prikrao sam im se, puzeći i noseći u košulji kruha. Zarobljeni njemački vojnik kojem sam ga dao gotovo se rasplakao. Podijelio ga je s dvojicom drugova.

Sjetio sam se protestantskoga pastora. Zamislio ga. Vidio pred sobom.

Želja da jednoga dana napišem knjigu o kruhu obuzela me mnogo kasnije, ali je u očevoj priči bila podloga na koju može pasti sjeme. Početkom sedamdesetih godina prošloga stoljeća ukazala mi se prvi put prilika da posjetim Crno more i Odesu, grad u kojem se rodio moj otac i iz kojega je emigrirao 1920. godine, kao dvadesetogodišnjak. Crveni križnam je pribavio adresu jedne rođakinje, koju sam zatekao živu, staru i bolesnu.

Tetka Natalija, koju je otac zvao „Tusja“, bijaše kći narodnoga heroja Oktobarske revolucije Mihaila Grigorašenka, poznatoga liječnika koji je spasio nekoliko pokrajina i gradova od epidemija. Unatočtome, provela je šest godina u gulagu – govorila je pred drugima što misli o gladi u Ukrajini, u vrijeme kad u najplodnijoj žitnici Evrope nije bilo žita. Ispričala mi je najtužniju priču o kruhu.

Nastavlja se