Feljton

SEĆANJE U KAMENU – OKAMENJENO SEĆANJE?

Prihvatanje demokratije na Zapadnom Balkanu

1993 – GODINA KOJU SU POJELE NULE

KNJIGA O HITLERU

Komentari: 0
Ostavite komentar
Ocena: 5.00
Glasaj:
Pošalji tekst
Promeni veličinu slova
Verzija za štampu
Bili ste svedok događaja?
Pošaljite nam vaše vidjenje, slike ili video..
Rat je stigao na radiju
24/04/2012 | Darko Suvin | Čitati, čitati: Darko Suvin oko 1936.

Rat je stigao na radiju

Autor: Darko Suvin

„Mi znamo za samo jednu znanost – znanost povijesti“

Marx i Engels, Njemačka ideologija



Sredinom 1939, po dokumentu koji još imam, moji su roditelji konačno dobili od Banovine – tada već Hrvatske – dozvolu promjene imena u „Suvin“. Meni je to objašnjeno kao obrana tate od jednog homonimnog Miroslava Šlezingera (provjerio sam onda u telefonskom imeniku, stvarno ga je bilo) koji nije plaćao poreze pa su nas zato naganjali. No prilično sam siguran da je bar moja ne-naivna mama mislila i na Hitlera. Kad sam se mnogo kasnije tužio što nemam brata, a osobito sestre, odgovorila je: „Tomu je kriv Hitler.“ Socijaldarvinistička selekcija je bila počela mljeti, i mama je dobro slutila kud bi mogla odvesti.



Onda je došao rat i ništa više nije bilo kao prije.

Darko Suvin: Memoari jednog skojevca

Dr Darko Suvin, profesor emeritus Univerziteta Mekgil (Kanada), rođen u Zagrebu, predavao je i na univerzitetima Zagreb i Masačusets i gostovao na brojnim drugima. Objavio 18 knjiga i preko 500 članaka o komparativnoj književnosti i dramaturgiji, teoriji kulture, utopizmu i naučnoj fantastici, te o političkoj epistemologiji; objavio je tri knjige poezije. Član je Kanadske akademije (RSC). Aktuelne knjige: „Gdje smo? Kuda idemo?“, Zagreb 2006, „Naučna fantastika, spoznaja, sloboda“, Novi Sad 2009. Odlomke iz njegovih „Memoara jednog skojevca“ koje objavljujemo ustupio je zagrebački časopis „Gordogan“.

****

Rat je stigao na radiju, koji sam inače zdušno slušao, omiljelu mi emisiju za djecu vodio je baršunasti glas „Pričala“ (Tito Strozzi). 27. marta slušali smo šumove i glasove puča u Beogradu: „Bolje rat nego pakt“. Mami su suze curile niz lice, bilo joj je prilično jasno što slijedi. Već 6. aprila čuli smo o žestokom bombardiranju Beograda (što je pola stoljeća kasnije ponovio NATO, dakako na višoj tehničkoj razini od primitivnih i neposredno urlajućih Štuka, to se zove progres). Kraljevska se vojska slomila za dan-dva, pa je valjda 10. aprila radio prenio obavijest „doglavnika“ Slavka Kvaternika da se uvodi nova vlast i da je „poglavnik“ Ante Pavelić već u Karlovcu. Nova era nastupila je prvo kroz nove termine, što li mu je to bio „doglavnik“, netko tko seže poglavniku samo do glave? A poglavnik, uskoro se šaptalo, jeste onaj koji po glavi lupa.

A zatim su njemačke trupe promarširale i oklopna kola se provozala Ilicom, što se dobro vidjelo s prozora Baruna Jelačića. U novom maršu je nakon glavnine pjesme došla efikasna pauza skandirana stupanjem i zatim refren, dva puta „Erika“ (doslovno cvijet, no subliminalno i djevojka).

Uskoro nakon Desetog aprila nova je NDH, nikako nezavisna ali u odnosu prema svom pučanstvu svakako vrlo aktivna država, počela temeljito mijenjati naš život. „Židovima i Srbima“ zabranjeno je bilo stanovati na sjeveru od Ilice, te iako naš stan nije bio tamo preselili smo, zlu ne trebalo, u Utješenovićevu broj 2, malenu i mirnu uličicu odmah do Kvaternikovog trga. Možda najčudnije, uskoro smo na svaki kaput morali staviti veliku žutu krpu sa šestokrakom Davidovom zvijezdom, mogn Dovid, da se zna da smo „Židovi“. Počela su i hapšenja, bolje reći nestanci o kojima se moglo samo šaptom govoriti; tata je smatrao da je kao liječnik zaštićen jer je Poglavnik proglasio muslimane za „cvijet hrvatstva“, a kako je u Bosni harao endemični sifilis, cvijet se morao izliječiti, i spremale su se sanitarne ekipe u koje je i tata bio upisan (to se onda oduljilo jer su počele gerilske pobune). Škole nije bilo, svi smo početkom ljeta dobili svjedodžbu da smo prošli, u kojoj sam prisilno vraćen u Schlesinger. Na poleđini svjedodžbe su dva čudna tekstića, u prvom stoji „Upisan u II. Razred“ s datumom 15. IX 1941, a odmah ispod njega rukom dodato „Brisan na osnovi odluka Ministarstva nastave u Zagrebu Šbrojevi ti-i-tiĆ - prema propisima točke 3 zakonske odredbe o rasnoj pripadnosti broj XLU 68.2-p. od 30. aprila 1941“ (isti žig, isti potpis). Po Krsnom listu, čiju poslijeratnu kopiju još imam, vidim da nas je u Petrovoj crkvi, blizu prvog stana u Vlaškoj, dne 9. VI pokrstio u katoličku vjeru otac Hermenegildo Herman, franjevac, simpatični gospodin s puno razumijevanja zašto to radimo, te je meni u rubriku „Roditelja njegovih-vjera“ unio „rkt“. Morao sam naučiti neke odgovore za katehezis, koji su u mom sjećanju prebrisani dvogodišnjim katehezisom u školi u Bariju, no „Oče naša“ se još sjećam mislim cijeloga, bar na hrvatskom i latinskome, dijelom i na njemačkom i engleskome, didaktički je vrlo dobro sastavljen.

Nastavlja se

Sledeći nastavak

Ostavite komentarOstavite komentar

Komentari (0)