Revizionizam u državnim institucijama

No, Tuđman mjestimično upada u drugu krajnost. Jednostranim izborom podataka neprimjereno minimalizira broj ukupnih žrtava, osobito srpskih, tvrdeći da je „u jasenovačkom logoru stvarno stradalo nekoliko (vjerojatno 3-4) desetaka tisuća zatočenika, ponajviše Cigana, pa Židova i Srba, a i Hrvata“. Takve su revizionističke tendencije stigle i do najviših državnih institucija u Hrvatskoj, pa je saborska Komisija za utvrđivanje žrtava rata i poraća (tzv. „Vukojevićeva“) nakon sedmogodišnjeg istraživanja 1999. godine utvrdila svega 2238 jasenovačkih žrtava, čime je, kako kaže V. Geiger, učinila „pristranu podjelu ljudskih gubitaka na poželjne i nepoželjne“. Uz sve tobožnje isprike, objašnjenja i izmotavanja koje je Komisija pokušavala iznijeti u svoju obranu ostaje činjenica da je to u tom trenutku bio najbrutalniji napad na jasenovačku memoriju i negiranje i zataškavanje zločina, i to ne od nekog neodgovornog pojedinca nego od gremija osnovanog i financiranog po odluci parlamenta. Na sjednici Komisije u listopadu 1999. ovo je Izvješće usvojeno velikom većinom glasova (jedan glas protiv i tri suzdržana), ali nakon brojnih prigovora iz zemlje i inozemstva Sabor nije ni usvojio ni odbio taj tekst, već ga je vratio Komisiji sa sugestijama na dopunu. Ta dopuna nikada nije učinjena, jer su ubrzo bili izbori na kojima je HDZ, čija je većina u Komisiji podržala takav izvještaj, bio teško poražen, a Komisija raspuštena.

Josip Jurčević u knjizi Nastanak jasenovačkog mita uglavnom razložno pobija sve pretjerane procjene o broju jasenovačkih žrtava koje su služile ideologizaciji i propagandističkim političkim ciljevima, posebice u stvaranju ratne psihoze među srpskim stanovništvom u Hrvatskoj, BiH i Srbiji osamdesetih godina. S druge strane, Jurčević najčešće implicitno, a mjestimično i eksplicitno, negira ili pokušava zataškati genocidnu namjenu i zločinački karakter ustaških logora, posebno Jasenovca, čime sugerira lažnu ili ublažavajuću sliku o ustaškom režimu i NDH. Proizvoljnim, selektivnim citiranjem, Jurčević sugerira da je Jasenovac bio samo radni logor, a ne i mjesto masovnog uništavanja ljudi.U štivu Nastanak Josipa Jurčevića se , se prenaglašeno, gotovo idilično govori o „intenzivnom radu“ industrijskih pogona i radionica u Jasenovcu, dok se drukčija svjedočenja iz istog izvora jednostavno odbacuju tvrdnjom da „već na prvi pogled nemaju ni minimum vjerodostojnosti“.

Josip Pečarić u knjizi Srpski mit o Jasenovcu razlaže „genezu srpskog mita o Jasenovcu“, posebno se baveći Milanom Bulajićem i njegovim sljedbenicima. Na neizravne Bulajićeve optužbe da su Hrvati „genocidan“ narod, Pečarić prikazuje dva stoljeća srpskog antisemitizma, opisuje beogradske logore Sajmište i Banjicu i na taj način odgovara Bulajiću „istom mjerom“. Na Bulajićeve optužbe o ustaškom kolaboracionizmu, Pečarić tvrdi da je „s Nijemcima kolaborirao najveći dio srpskoga naroda“ i općenito ulaže mnogo truda kako bi dokazao kolaboraciju i zločine za vrijeme Drugoga svjetskog rata u Srbiji i time relativizirao ili minimalizirao kolaboraciju i zločine u NDH.26 Pročitavši u novinama neka povijesna naklapanja Rikarda Gumzeja, zaključuje kako „najnovija istraživanja potvrđuju okrutnu stvarnost kako je većina hrvatskih Židova ubijana – u Srbiji“, pa onda i da „u NDH nije ubijeno 30.000, nego oko 10.000 Židova“. I tako stalno – umjesto da na skrupulozan način analizira povijesnu problematiku, Pečariću je cilj da promovira neke radikalne političke opcije. U takvom su poslu postulati historiografske metode više smetnja negoli sredstvo.

Nastavlja se