Kada je bilefeldski istoričar Rajnhard Koselek konstatovao da su spomenici identitetske tvorevine preživelih nije mislio samo na to da kamen trajno osigurava sećanje na mrtve i da drži grupu na okupu nego i na to da spomenici živima pružaju nešto znatno dublje – samoviđenje i smisao. Drugim rečima spomenici ne označavaju samo mesto ukopa nego su i simbolične konstrukcije smisla.

Todor Kuljić: SPOMENICI I ANTISPOMENICI – između pijeteta i identiteta

Kakav bi spomenik u našem regionu mogao pomoći kritičkom suočavanju sa prošlošću novih generacija? U poslednjih nekoliko godina se u regionu pod pritiskom EU užareni nacionalizam povlači iz visoke politike, ali i dalje u nesmanjenom obimu opstaje u hegemonoj nacionalnoj kulturi sećanja. Na svim stranama prevladava slavna, u suštini konfliktna prošlost, nigde nema neslavne prošlosti koja može pomoći izmirenju. Svuda niču muzeji ratne slave, nigde muzeja koji bi budili stid od rata. Zacrtani put ka EU krči hegemoni desničarski identitetski simbolički kapital. Danas u feljtonu objavljuje najzanimljivije delove iz šire neobjavljene studije Tanatopolitika.

 

Ne nose poruke mrtvih, nego se preko njih živi obraćaju živima. Reč je o instrumentalnom nezaboravu. Grobovi, spomenici i sakralna mesta nisu objekat živih, naprotiv, živi su njihov objekat. Uprostoravanje skamenjenih simbola smrti je višefunkcionalno, jednako kao što se i veze sa umrlima održavaju na različit način i uvek u zavisnosti od socijalne situacije, političkih potreba i od hegemone kulture žaljenja. Pri tome uvek treba razlikovati spontani iskreni bol pojedinca od planskog i sračunatog žaljenja grupe. U sklopu raznovrsnog pripisivanja simboličke funkcije mrtvima, tanatopolitički je najvažnija državna spomenička simbolizacija.

Naravno da javni spomenici nisu uvek prenosioci autentičnog izvornog traumatičnog doživljaja, nego ga često domišljaju i konstruišu. Neće se pogrešiti ako se kaže da je grob primer da nema jasne granice između simbola i fikcije. Simbolično opštenje sa mestom gde se nalazi istruleli leš drage osobe nema nikakve veze sa realnošću jer iz zemlje nema povratnog odgovora. Najveću simboliku ove vrste nosi Hristov grob za koji mnogi teolozi tvrde da u njemu mu i nema skeleta jer se Hrist vaskrsao i uzneo u nebo. Simbolizacije vezane za smrt su verovatno najmaštovitije ne samo otuda što je telesna smrt izvan iskustva nego i otuda što je politički vrlo upotrebljiva. Osim toga, kada se spomenik kao simbol smrti čuva, konzervira se i na neki način neprirodno opire vremenu. Naime teško je novim generacijama nametati isti smisao koji u spomenike učitavaju stariji. Uprkos tome, traumatično mesto sećanja se politički neguje zarad stvaranja afirmativnog smisla o nedužnosti vlastite nacionalne grupe (novi nacionalni spomenici u Srebrenici, Skelanima, Vukovaru). Trpljenje se vrednuje kao pozitivno i kao simbolika spasenja unosi u kolektivni identitet. Na mestu autentičnih zbivanja konstruiše se i inscenira simbolika. U Dahau je danas sve čisto i sređeno i treba dosta mašte da se zamisli šta se tamo sve odista zbilo. Barake logoraša su čak privlačne kao kamp za odmor, piše Alajda Asman. U Jasenovcu nema čak ni baraka nego samo stoji monumentalni spomenik stradanju više naroda na idiličnoj livadi pored Save. Uprkos odudaranju konstruisanog od autentičnog, političari dobro znaju da žalost trajnije ujedinjuje od radosti. Preko organizovanih rituala javnog žaljenja grupa nameće vrednosti, ali i samoviđenje članovima. Etnološkinja Aleksandra Pavićević piše o govoru mrtvih tela. Sredstva ove nemušte retorike jesu spomenici kao novovekovne identitetske tvorevine živih. Ovi su nužno multiperspektivni jer ih generacije drugačije doživljavaju u skladu sa drugačijim iskustvom i očekivanjem. Afektivni potencijal koji bude spomenici kao mesta sećanja nužno se menja sa protokom vremena. Nove generacije neretko uspešno odolevaju normativnoj snazi spomenika jer ovaj ne dotiče njihov identitet formiran u spoju dugačijih iskustava i očekivanja.

Uprkos neujednačenosti uticanja ne prestaje se sa normiranjem i ovekovečavanjem smisla preko spomen obeležja? Kada je počela ova praksa? Grob je kuća mrtvih i ova metafora važi za sve forme sahranjivanja od nomada do danas. Tanatološki gledano, čovek je, prema definiciji E. Morena, životinja koja sahranjuje svoje mrtve i jedina vrsta čiji je život prožet svešću o smrti. Svojevrsna je ironija da racionalne životinje imaju problema sa racionalnim suočavanjem sa smrću. Ova iracionalnost je izvor raznih instrumentalizacija smrti od religije do politike. Verovatno otuda što je strah od smrti vrhunski strah od koga svi drugi strahovi pozajmljuju svoja značenja . Iz sličnog razloga, zato što je gledanje smrti u oči nepodnošljivo, i raznovrsne manipulacije smrću mogu donositi ogroman profit. Rečju, nejasan strah od smrti je rastegljivi manipulativni potencijal i neiscrpan politički resurs.

Nastavlja se

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari