Sterilne partijske diskusije

Sljedeće godine, u Enciklopediji Jugoslavije, iznesena je brojka od preko 700.000 žrtava. Razumno je pretpostaviti da je ta promjena rezultat ili autocenzure ili pritiska s „višeg mjesta“. Bruno Bušić je u srpnju 1969. u Hrvatskom književnom listu objavio tekst „Žrtve rata“, u kome se prvi put otvorenije progovorilo o tome kako se u jugoslavenskoj javnosti često iznose višestruko pretjerane brojke žrtava Drugog svjetskoga rata u Hrvatskoj. Bušić je analizu temeljio na izračunima Laha i Vogelnika, kao i na nekim podacima koji su do njega došli iz popisa obavljenog 1964. godine. Tvrdeći da je u SR Hrvatskoj popisano 185.327 žrtava, upozorio je „da se iz neshvatljivih i sumnjivih razloga, ne samo u novinskim člancima, nego i u znanstvenim publikacijama, još uvijek provlače brojevi o daleko većim žrtvama rata, posebno o žrtvama u logorima“, pa onda citira Vojnu enciklopediju u kojoj se tvrdi kako je u „Jasenovcu stradalo 600.000, a u Staroj Gradiški 75.000 ljudi“. Tadašnja partijska nomeklatura, navikla na sterilne javne diskusije, nije mogla podnijeti ni Bušićev tekst ni neke druge koji su objavljivani u Hrvatskom književnom listu, pa je zbog toga do kraja godine list prestao izlaziti, iako mu je naklada u međuvremenu s 12 narasla na 35 tisuća primjeraka. A samom Bušiću tekst „Žrtve rata“ priskrbio je „nove nevolje (jer je već bio u zatvoru, pod paskom policije, itd. – op. I. G.), anonimne pisane i usmene prijetnje o likvidaciji“.

Budući da je prestankom izlaženja Hrvatskog književnog lista ostao bez posla, Bušić je početkom 1970. otišao u Pariz. Godine 1980. izašla je obimna Enciklopedija hrvatske povijesti i kulture čiji je glavni urednik bio Igor Karaman. Iako se u Enciklopediji na više mjesta pisalo o tom kako su ustaše „svakodnevno provodile najmonstruozniji teror i genocid“, iako je ova edicija pisana izrazito antifašistički i „partijno“, partijske su se strukture naljutile zbog članka koji je napisao dr. Ivan Jelić; odnosno smetala im je formulacija da su kroz Jasenovac „prošli deseci tisuća ljudi, od kojih je većina pogubljena u mnogim pokoljima što su ondje provođeni“. Tvrdilo se da se takvom formulacijom negira službeni broj žrtava od 700.000. Organizirana je javna rasprava koja je rezultirala povlačenjem knjige iz distribucije, a Jelić je partijski kažnjen.

Kako je tijekom osamdesetih jačao srpski nacionalni pokret, tako je i tema jasenovačkih žrtava, a posebno srpskih žrtava u Jasenovcu, bila u javnosti sve prisutnija. Bilo je to doba kada je srpsko javno mnijenje bilo bombardirano istrgnutim, predimenzioniranim, iskrivljenim, pa i krivotvorenim podacima kojima se tada dokazivalo da su Srbi „prevareni“, „zakinuti“, „ubijani“, „uništavani i poslije genocida“ i, konačno, da su vječiti pobjednici u ratu, a gubitnici u miru, što je fraza koju je izvorno formulirao Dobrica Ćosić. Razvijale su se sveobuhvatne teorije o zavjeri svih protiv Srba. Bit povijesnih prezentacija više nije bila u „klasnom“ elementu, karakterističnom za socijalističko razdoblje, već u „obnovljenoj naciji“.

Nastavlja se