Ritual na kineski način nije samo učtivo ili dolično ponašanje, nego i poseban model čovekove socijalnosti. Pojedinci, verni ritualu, dolaze i odlaze, ali socium koji formira ritual postoji večno. Taj socium – ta, ne materijalna, već duhovna, simbolička realnost – upravo je i činio istinsku egzistenciju kineske civilizacije, njeno „jedinstveno telo“, koje ne poznaje barijere prostora i vremena, a Kineze tera da, ma gde ih odvela sudbina, brižljivo grade svoj zatvoreni svet – svoje „šangaje“ i „čajna taune“.

Vladimir Maljavin: Kina – istorija, kultura, religija (17)

Autor ovog feljtona i istoimene knjige spada u vodeće savremene sinologe. Objavio je preko 30 knjiga i 300 članaka posvećenih istoriji Kine, komparativnom proučavanju civilizacija, kao i prevoda kineske klasike. Predavao je na Moskovskom državnom univerzitetu „Lomonosov“, a takođe je bio profesor po pozivu na univerzitetima u Japanu, Kini, SAD (Salva Regina) i Francuskoj (Pariz 7). Već deset godina predaje na Univrzitetu na Tajvanu.

 

Svakako, u zahtevu da se striktno poštuju tradicionalne zabrane i pravila nema ničeg specifično kineskog. U svim ranim društvima nalazimo slično. Ali Kinezi su na radikalan način osmislili tu arhaičnu normu socijalnog života i dali joj novu dubinu. Od vremena Konfucija ritual je postao ne samo pravilo ponašanja, već i moralna norma, i čak mera prosvetljene svesti. Ritual afirmiše večno postojeće kvalitete stvari. Shodno tome, kineska ideja rituala zahtevala je od svakoga da u unutrašnjoj koncentraciji svog iskustva, u dubini „srca“ prozre bezuslovnu,“nebesku“ istinu svog postojanja. Trenutak prozrenja apsorbuje beskrajno dug tok vremena; u istini egzistencije, potvrđene ritualom, nema ničeg individualnog, ograničenog, smišljenog. Dakle, istinski ritual, zahtevajući duhovni rad, završava se u prirodnosti.

Mudrost rituala svedoči o stalnosti duhovne vitalnosti – preciznije rečeno, o večnom kontinuitetu duhovnog buđenja. Ona potvrđuje jedinstvo svesti i života, misli i osećanja, umetnosti i prirode. U tome je tajna čuvenog kineskog ideala gungfu – majstorstva bez napora. Izvor ritualne radnje je stvaralačka „volja“ (ji) bivstvovanja, snaga životnih metamorfoza,“seme“ (đing) svih stvari, koje anticipira sve što postoji. Radi se o realnosti, simboličnoj po svojoj prirodi – takvoj koja je istovremeno večno odsutna i sveprisutna; koja otkriva granicu svega što postoji i samu graničnost postojanja. Ta realnost je izražena u nerazlikovanju, koegzistiranju prisutnog i odsutnog, kretanja i mirovanja. Ona ne izražava sebe, nego kao da se prelama, pretvara u vlastitu „senku“, u svoje otuđene „tragove“, u dekor egzistencije. U simboličnom prostoru, koji je određen ritualom kao duhovnim podvigom, sve što postoji realizuje se kroz postojanje drugog: ovde, kao u kineskom vrtu, cveće pravi zid, i kao u daoističkoj legendi, život mudraca Džunag-cia prolazi kao život najnaivnijeg leptira.

Ideja simbolične realnosti nije bila bez protivrečnosti i određenog dogmatizma. Ona je zahtevala da se prizna da je ritualna radnja obavezna, da će obavezno imati posledice u materijalnom svetu i da će uspostaviti neophodan red u društvu i čak u kosmosu. Drugim rečima, moralni napor će obavezno doneti autoritet i vlast. Način da se ta pretenzija opravda, a da se ne ide protiv zdravog razuma, sastojao se u tome da se za suštinu rituala proglasi „mudro nedelanje“, apsolutno samodovoljno i samo po sebi vredno. Najzad, vladar Nebeske imperije je, kao što se sećamo, trebalo da „sedi na prestolu licem okrenutim ka jugu – i ništa više od toga“. Kolizija simboličkih i empirijskih vrednosti jasno se ispoljila u jednoj epizodi kineske istorije s početka IV veka. Tada je vođa nomada, Ši Le, zauzeo prestonicu dinastije Đin, a velikodostojnik Vang Jan, načelnik dvorskih službi, pokušao da protumači nepismenom varvaru da je pravi mudrac dušom uvek „van granica banalnog sveta“.“Ti si čitav život zauzimao visoke dužnosti, a sada tvrdiš da nikad nisi imao veze s državnim poslovima. Ali za propast dinastije si kriv upravo ti!“ – uzviknuo je Ši Le i naredio da se Vang Jan pogubi. Nedoumica i gnev Ši Lea odražavaju upravo stanovište „varvara“, koji priznaju samo „objektivne okolnosti“. Vang Jan je, u stvari, predstavljao „veliku tradiciju“ učenih činovnika, koji su svoje privilegije opravdavali time da „poznaju ritual“, tj. time da propovedaju dominaciju simboličnih vrednosti. Naslednici te imperijalne tradicije bili su ratnici koji su se u vreme „opijumskih“ ratova bacali na britanske topove s papirnim mačevima u rukama.

Ritualnost kineske tradicije predviđala je hijerarhiju spoljašnjih i unutrašnjih oblika stvari,“istinskog“ (džen) i „varljivog“ (đia) u biću, „semena“ i „plodova“ pojava. „Plod“ je moguć zahvaljujući „semenu“, mada prvo u izvesnom smislu koegzistira ili, kako su govorili u Kini, „rađa se zajedno“ s drugim. Otuda prioritet „unutrašnjeg postignuća“, koje kineski učitelji proglašavaju u najrazličitijim oblastima kulturne prakse: u doktrinama „tri religije“, slikarastvu, školama borbenih veština, čak i u narodnom teatru. Hijerarhija „spoljašnjeg“ i „unutrašnjeg“ aspekta tradicije služi kao osnova za izgradnju tipologije kineske kulture koja ima tri glavna nivoa:

Prvo, folklorna kultura, koju odlikuje tendencija ka transformaciji simbola u naturalističke likove, tj. ka razlaganju simbolizma. Nisu slučajno bogovi-činovnici s ljudskim likom predmet kulta u narodnoj religiji.

Drugo, klasična kultura, koja je glavni značaj davala aktu stilizacije i tipskoj formi, a u religioznom kultu – spomen tablici s njoj bliskim analognim stvarima: sa carskim skiptarom, žezlom vladara, žezlom žu ji itd.

Treće, ezoterička tradicija, koju izražava simbolizam „unutrašnjeg rituala“ u religiji, a u oblasti slikarske umetnosti – svete grafičke kompozicije, ti vidljivi simboli „istinske“ egzistencije koja postoji van oblika.

Kao očigledna ilustracija uočenih kulturnih tipova može da posluži kult tzv. Dvanaest vladara, koji se do danas sačuvao na jugu Tajvana – kult lokalnih bogova epidemijskih bolesti. Po zvaničnoj legendi, prototipovi Dvanaest vladara bili su konfucijanski naučnici, kojima je daoistički Nebeski učitelj bez krivice oduzeo život, a kao nadoknadu za nepravednost koju im je naneo dobili su od Nebeskog cara dužnost inspektora u njegovoj kancelariji. U narodu, međutim, postoji druga verzija porekla Dvanaest vladara, koja ih proglašava dušama ubijenih u sukobu sa tri razbojnika. Duše tih razbojnika su progonile članove jedne porodice, koja se nedavno naselila u tom kraju, sve dotle dok jedan od došljaka nije postao njihov medijum.

Nastavlja se

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari