Eh, kad se setim aprila 1991. kad je ulicama Minhena ponosno šetao Mile Srbin, a kamera beogradske televizije ga uhvatila otpozadi, još epski monumentalnijeg – kako nosi zastavu, a šajkača mu se nakrivila kao u narodnoj pesmi.


Crvena zvezda i Bajern kao da su sudbinski povezani. Bar u smislu da nas Bajern uvek podseća i na slavna Zvezdina vremena. Do te sezone 1979/80. časovi u školi su se skraćivali samo zbog Titovih poseta nekom gradu. Te sezone Bajern je pobedio Zvezdu u Minhenu 2:0, a za revanš u Beogradu dozvoljen je TV prenos. I časovi su bili skraćeni. U 60. minutu Zvezda je vodila 3:0 (Savić, Petrović, Repčić). Onda dolazi do famoznog povlačenja koje je naredio Branko Stanković, i primaju se dva gola za neuspeh koji će biti osvećen 12 godina kasnije. Bajern iz te 1991. sa Augentalerom, Efenbergom, Štruncom, Rojterom, Laudrupom, ipak nije bio toliko jak kao ovaj sadašnji Gvardiolin Bajern sa Robenom, Riberijem, Levandovskim, Geceom, Milerom, Švajnštajgerom, ali sama činjenica da je Zvezda bila ta klasa danas deluje nadrealno. A o čemu drugom da razmišljam na Alianc areni, na kojoj i Roma (u sredu veče) deluje kao rimska Jagodina. Nadali su se Rimljani nekom kontranapadu, stajali su duboko iza lopte, ali tek kad vidiš Bajern uživo – taj presing i „pletenje mreže“- posumnjaš da će se ikada ostvariti Vučićeve želje o srpskoj vladi kao Bajernu. I u smislu da nemaju zvezde kao Mesija i Ćavija, ali da imaju tim kao mašinu. Protiv Rome Gvardiola je izveo tim bez Robena i Milera, i opet je bila laganica – 2:0. S tim da je pre 15 dana Vučica na „Olimpiku“ primila sedam komada. Pre Rome, Bajern je ovde pobedio i starog rivala Borusiju iz Dortmunda i poslao ga maltene u zonu ispadanja.

Savićević je slomio Bajern na starom Olimpijskom stadionu. Danas Alianc arena iz naše balkanske perspektive izgleda kao svemirski brod koji se spustio na ledinu i očekuje adekvatan kontakt. Koji teško da će ikad biti više Zvezda. Paradoksalno, ali propast naše Zvezde i njena postepena i neumitna transformacija u FK Beli orlovi upravo je i počela simbolički s pesmom „Đurđevdan“, kada se u navijačkoj armiji nije shvatilo da je jaka „srpska“ Zvezda mogla biti samo kao jugoslovenska i evropska. I sa najboljim Hrvatom, Bosancem, Makedoncem, Crnogorcem i prebeglim Rumunom… Zvezda je stvorena u velikoj zemlji i za nju (i veliku ligu) projektovana. Samo kao „srpska“ ili „rusko-srpska“, teško da je u navijačkom smislu išta više nego društvo za zaštitu ćirilice, negovanje „pravoslavnog samoupravljanja“ i Putinovog kulta. Sličnu sudbinu ima i splitski Hajduk, na primer. Od „in“ tima velike zemlje, „bila boja“ postala je simbol agoničkog dalmatinskog provincijalizma.

Ali dok gledaš vesele Bajernove navijače sa litarskim kriglama u „HB“ pivnici (tri i po hiljade sedećih mesta!!!), sa crveno-belim šalovima, na trenutak pomisliš da dok je Bajerna ima neke metafizičke nade i za Zvezdu. Kao kontinuitet rivalstva. Koji iz naše perspektive deluje mnogo bitnije nego iz Bajernove, kao što je Kosovska bitka mnogo bitnija iz naše, nego iz turske perspektive. Možda veza ne bude samo metafizička. Posebno ako se pokaže tačnim da će Zvezda da se kurtališe Rusa i Arapa, da bi primenila bavarski model „dokapitalizacije“ i ako Bog da postane „mali Bajern“. Jer i u vreme kad su disproporcije bile ogromne, Zvezda se nosila sa Bavarcima. Golovima Milijaša i Koromana bila je 2007. blizu pobede u Beogradu. Na kraju je izgubila 3:2, a mimohod od Autokomande preko Veterinarskog fakulteta do Slavije bio je jedan od tužnijih koji pamtim. Ali, ne zaboravite da je to bio Bajern sa Ze Robertom, Kloseom, Podolskim, Van Bomelom, Švajnštajgerom… To ipak nije bilo tako davno, ali to govori o još munjevitijem Zvezdinom sunovratu. Sećate se poraza od Sevojna u kupu?

Bajern je decenijama bio ono što se kaže evropski velikan, ali je tek poslednjih godina postao „superklub“ i planetarni fenomen. Nekada u Sovjetskom Savezu, po partijskoj direktivi, sve što je najbolje dolazilo je u Dinamo iz Kijeva, pa je tako uz kibernetičku školu Lobanovskog, on postao superklub Istoka konkurentan u UEFA eliti. U surovom tržišnom kapitalizmu Bajern je postigao isti efekat – sve što je dobro u Nemačkoj stiže ovde. Kupovinom Levandovskog i Gecea, na primer, devastirali su najvećeg rivala – Dortmund. Da li da podsećamo da je u Zvezdu nekad dolazilo (uglavnom) sve najbolje iz Jugoslavije, ne samo u Bari eri, od Bračuna do Halilovića, od Musemića do Cvetkovića (Borislava).

Bajern je lekcija iz menadžmenta, jer ovde pravilo kaže: „Svi hoće da sponzorišu Bajern“. Legenda se odavno isplela oko starog predsednika kluba Ulija Henesa, koji je zbog utaje poreza imao i problema sa zakonom. „Uli je bio mozak, srce i stomak Bajerna,“ reči su klupske legende Karl-Hajnc Rumenigea.

U teoriji menadžmenta se izučava lekcija „tri A“. Radi se o klupskim sponzorima Adidasu, Audiju i Aliancu. Sve karte za Bundesligu su rasprodate u pretplati. Protiv Rome Arena je bila takođe puna – 66.000 sedećih mesta. Firma Alianc je platila ogromne pare da stadion nosi njeno ime narednih 30 godina. Zbog velike komercijalizacije kluba i stadiona, kao i zbog određenih kapricioznih medijskih poteza uprave Bajerna, kako mi kažu domaćini, nemački mediji su preimenovali stadion u „Arogant Arenu“. Stadion je optočen svetlećim folijama. Kad igra Bajern, Arena je crvena. Marketinški dragulj kluba je i sponzorstvo Dojče Telekom, to je ono „T“ na grudima Robena i ostalih.

Zamislite da je BIP najcenjenije pivo Balkana i da je sponzor uspešne Crvene zvezde. Hoću da vam dočaram da se pivara „Paulaner“ nalazi blizu centra Minhena. U toku je izgradnja nove, robotizovane fabrike, a ova će postati muzej. Domaćini mi pričaju hvalospeve o saradnji s Bajernom. Ona traje od 2003. „Uzeli smo zajedno četiri bundes titule“, ponosno ističu. Bajernove pobede se slave u centru Minhena sa kriglama od tri litra napunjenim mutnim pšeničnim pivom. Brend Paulaner je jedan od temelja Oktoberfesta.

Sve počinje od bavarskih kaluđera. Napravili su jako tamno pivo 1634. da bi lakše prebrodili post. To pivo je bilo davni predak Paulanerovog crvenog „Salvatorea“ (Spasitelja). Recept oca Barnabasa iz 1773. do danas nije izmenjen. Ljudi su masovno počeli da piju pivo, a ostale pivare su se požalile gradskom veću zbog manastirske konkurencije. Od 1780. Paulaneru je dozvoljeno da neograničeno prodaje pivo. Na Oktoberfestu ga toče u šest od 13 šatri. Kaluđer je na njegovom amblemu.

Patriotizam se ne sipa u traktore, kao što reče mudri Dragan Marković Palma, ali kad gledate Gvardiolin tim, kao da se Paulaner gorivo sipa u ovu fudbalsku mašinu.

Na Aliancu je otprilike svaki četvrti posetilac ženskog pola. Rešeno je i pitanje promaje na koju su mi se žalili ranije domaćini. Posle one sedmice u Rimu, iznenađujuće je bilo mnogo „romanista“ po Minhenu. I to vrlo bučnih i pijanih. Nema incidenata. Čak zajedno cirkaju sa Nemcima.

Oni matoriji od njih, ne samo u kožnim kratkim pantalonama, sećaju se dobro Roter Sterna iz Belgrada. Stari je to rivalitet.

Ako stvarno hoćemo da menjamo svest, Bajern je dobra početna lekcija. Bar za Roter Stern. Na neki čudan način, samo u drugom sportu, Gvardiolin presing liči na onaj Maljkovićev s kojim je petorka Jugoplastike u sastavu Kukoč, Rađa, Ivanović, Sobin i Perasović u jednom trenutku vodila 40 razlike protiv nimalo lošeg Prvog Partizana u Titovom Užicu poznih osamdesetih.

Jedan Zagrepčanin koji voli Bajern kao što neki od nas vole Putina, evocira uspomene i priča mi kako se stvari preokrenu – nekad ste nas zezali da imate Mekdonalds, a mi ne, a sad mi imamo Ikeu, a vi još ne.

Posle alaudže zbog koje Alpi podsećaju na Tolkinove Maglene planine, iz kojih svaki čas očekujete da na put iskoči Golum, Ikea stvarno izgleda kao futuristički raj Zapadnog Balkana.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari