Ko bi rekao, čestnejši publikume, da će rehabilitacija Draže Mihailovića, umesto očekivanog nacionalnog pomirenja, dovesti do novih srpskih podela. I to u vladajućoj koaliciji. I to pred očima čitave javnosti! V čjom bylo djelo? Olivera Kovačević pozvala u emisiju „Da, možda, ne“ spoljnog popečitelja Dačića i – počev od te večeri vanstranačkog intelektualca (sic!) – prezidencijalnog sovjetnika Olivera Antića. Sasvim predvidivo, Ivica i Oliver su se brzo pokarabasili. Dačić je neodustajno dokazivao da je Draža okupatorski sluga i koljač, a Antić je još neodustajnije uzimao Čiču u zaštitu, ali i jedan i drugi su sluđenom auditorijumu ostali dužni objašnjenje: Kako to, ako su već ljuti ideološki neprijatelji, bez problema participiraju u istoj vlasti.


Hoćete li da vam ja objasnim? Polako, ne trčite pred rudu, doći će i to na red u nastavku serijala o seljačkoj političkoj filozofiji, danas imamo preča posla. Jer, pazite, nije u pitanju mala stvar. Dačić je, onako revoltiran, usred emisije izbacio Olivera Antića iz SPS-a? Čekaj, more, pomislih, ko koga ovde zajebava? Zar velesovjetnik nije tu, nedavno, demonstrativno istupio iz velevladajućeg SNS-a? Nije bilo druge nego da pribegnem istraživačkom novinarstvu koje je pokazalo da Antić, fakat, jeste bio član SNS-a, ali da je, istovremeno, bio i član SPS-a. I ne samo član, nego je bio i budža – predsednik Statutarne komisije.

Eto, vidite, kako se – kada to karijera zahteva – može biti i četnik i partizan, sad vam je valjda stvar malo jasnija. Sve u svemu, živo me je zaboleo Crven Ban za Dačićevu i Antićevu svađu – kamo sreće da su se i potukli – ali mi nije bilo svejedno kada sam video da je dražorehabilitacija izazvala i srpske podele tamo gde ne bi trebalo da ih bude. V čjom tu bylo djelo? Moj drug Zlatko Paković u svojoj kolumni od petka zamerio Novici Miliću, takođe mom drugu, što se povodom Čičine rehabilitacije samo rezignirao, a nije se – kako Zlatko smatra da treba – revoltirao. Pale su tu i i neke malo teže reči, osetila se ideološka napetost u novinskom vazduhu, nadam se iskreno da će se to izgladiti.

Iskreno govoreći – i ja sam se malo rezignirao. Pa ljudi moji, zar su u Srbiji posle onolike prolivene krivi i ovoliko godina, komunisti i partizani jedina alternativa Draži i četničkim koljačima. Neoprostivo je pravnim hokus-pokusom Dražu i četnike pretvarati u antifašiste i junake, ali je sa druge strane isto tako sumanuto idealizovati komuniste. Antifašizma što se tiče, svaka njima čast, ali držim da tim svatima borba protiv okupatora nije bila prioritet, nego da je im prioritet bila boljševička revolucija. Tokom (i posle) revolucije (koja izgleda i dalje teče) komunisti se uopšte nisu ustručavali od oceoubistava, bratoubistava, masovnih streljanja, pljačke, otimačine, utamničavanja nedužnih i mnoštva drugih nepočinstava. Nisu svi, reći će neko. I fakat nisu svi. Ali ni svi četnici nisu bili zločinci. Mislim da i jedne i druge treba šutnuti u ropotarnicu istorije.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari